Empatija u uredu - Kako reći pogriješio sam i oprosti?

Zamisli da tvoj šef dođe i kaže: „Ej, jučer sam zeznuo stvar. Moja krivica.“ Je li ti ispala šalica iz ruke? Vjerojatno. Jer u većini firmi to se događa otprilike jednako često kao potpuna pomrčina sunca.

Foto: Sora UI

No, znamo jednu stvar – svijet rada se mijenja. U vremenima kad ljudi daju otkaze preko Zooma u pidžami, šalju poruke Slackom iz WC-a i rade iz kamp-kućice na Braču, stare poslovne dogme više ne pale. Više nije fora biti Terminator menadžmenta – sada su u modi ljudi koji znaju reći „oprosti“, „kako si?“ i „da, ja sam kriv što se excelica raspala.

Empatija – nije to samo za psihoterapeute i bake

Empatija u uredu ne znači da moraš dijeliti maramice i zagrljaje. Znači da skužiš kad kolegica gleda ekran kao da joj govori horor film, i pitaš: „Je l’ sve ok?“ prije nego što kažeš: „Je l’ si gotova za sastanak?“ (Hint: nije.)

To je ono kad šefica skuži da netko ne kasni jer je lijen, nego jer mu dijete ima vodene kozice, pas mu se posvadio s ježem ili mu je mentalno zdravlje na godišnjem odmoru. Empatija znači – ne skačeš odmah s ocjenama, nego staneš, pitaš i – čuda li – saslušaš.

Realna scena: Ivana je kasnila s izvještajem. Šef joj šalje poruku u 22:14: "Nisi mi poslala brojke." Ivana odgovara: "Mogu li sutra? Danas sam cijeli dan u bolnici s tatom." Šef šalje emoji 🤦 i poruku: "Naravno, oprosti. Drži se." Taj šef – taj ostaje u inboxu po dobrome.

Oprosti – riječ koja čini čuda (i spašava živce)

Oprost u firmama? Pa tko je to vidio! Ako pogriješiš, ili ti održe prezentaciju s crvenim markerom na zidu ili te pošalju na edukaciju koja je zapravo zamaskirana kazna. Ali... ono što ne kuži puno firmi jest da opraštanje ne znači „ajmo svi ležati u vrećama za spavanje i pričati o emocijama“. Znači – priznaj da smo svi ljudi. A ljudi... griješe. Ponekad zaborave poslati ponudu. Ponekad napišu krivo ime klijenta (gore je kad to ime piše i na PowerPointu i na poklonima). Ponekad – pošalju mail s „Draga gospođo“ umjesto „Dragi gospodine“ – i ne, nije kraj svijeta.

Ali ako znaš da nećeš biti odmah razapet – više ćeš se usuditi napraviti. I tu je kvaka. Ako ljudi znaju da mogu griješiti bez straha, dogodit će se nešto ludo – bit će kreativniji. Neće šutjeti. Pitat će. Probati. I onda, zamisli čuda – firma raste.

Priznavanje grešaka – nova seksi osobina menadžera

Zaboravi “alfa lidera” koji nikad ne griješi. Novi uzor? Onaj koji zna reći: “E ljudi, ovaj kaos? Moja greška. Sorry.” To je trenutak kad ti svi kažu: „Ma nema veze“, iako si slučajno poslao krivi budžet klijentu i mislio da je 5.000 eura zapravo 50.000. Ups.

Znaš što ljudi NE vole? One koji uvijek imaju „vanjski faktor“ kao izliku. “Nisam ja – bio je sustav”, “Kriv je kolega iz druge smjene”, “To je bilo u verziji koju nisam dobio”. Znaš što ljudi vole? Autentičnost. Pa čak i ako je ona malo smotana.

Postoji i znanstvena podloga – „Pratfall efekt“ – ljudima ćeš biti draži ako si sposoban, ali ponekad nešto zezneš. Savršenstvo je sumnjivo. Ljudskost prodaje.

Uredi u kojima se ne bojiš – rade bolje

Zamisli firmu u kojoj smiješ pogriješiti. Ne iz fore, nego ozbiljno. Gdje te ne gledaju kao da si zbrisao iz Odjela za greške čim promašiš brojku. Takve firme postoje. I znaju da su greške – glavni izvor učenja.

Poput Toyote. Tamo radnici mogu zaustaviti cijelu proizvodnju ako primijete grešku. Nitko im ne kaže „što ti je, znaš li koliko to košta?!“ – nego: „Bravo što si primijetio.“ Jer ako sakriješ grešku – problem raste. Ako je priznaš – popravljaš.

Empatija na daljinu – izazov za digitalnu telepatiju

U hibridnim i remote timovima stvari postaju zanimljive. Ne vidiš lice, ne čuješ uzdah, ne znaš je li ti kolega s druge strane maila bijesan, umoran ili jednostavno gladan (a znamo da glad i ljutnja znaju biti bliski rođaci).

Zato je sad više nego ikad bitno:

Slati normalne poruke (ne: “?” ili “vidi inbox”, nego: “Hej, samo provjeravam jeste li stigli pogledati.”)

Pitati ljude kako su, pa stvarno poslušati odgovor.

U Zoomu ostaviti 3 minute za „ej bok, kako si“ prije nego krenu Exceli i tablice.

Kako ugraditi ljudskost u firmu (a da ne zvuči kao obavezni tečaj joge)

Nije poanta samo reći “budimo empatični”. Poanta je – to živjeti. I to ne samo u krizama kad svi dijelimo čokoladu i šaljemo srca u Teams. Nego uvijek. Evo kako:

U onboarding – ubaci module o komunikaciji, aktivnom slušanju i kako reći “oprosti” bez da ti ispadne slina od srama.

U feedback – dodaj i emocionalne aspekte. Nije samo “nije dostavio brojke” nego i “vidjelo se da se trudio, al’ nešto ga je mučilo”.

U nagrađivanje – počni cijeniti one koji pomognu kolegi u problemu, a ne samo one koji sami briljiraju.

Ali što kad netko stalno griješi? I sve mu se oprašta?

E tu dolazimo do balansa. Nismo na radionici “Svijet bez granica”. Empatija i oprost imaju smisla – dok ide i odgovornost. Ako netko stalno „zaboravlja“, ne uči i skriva se iza “ja sam samo čovjek”, onda imamo drugi problem: to više nije greška, to je obrazac. A obrazac se rješava feedbackom. Jasno, mirno i – opet – ljudski.

Šef koji zna reći 'Žao mi je' ostaje u firmi duže nego frižider

Ljudi ne napuštaju firme zbog budžeta, open spacea ili lošeg kave. Odlaze zbog odnosa. Zbog osjećaja da ih se ne vidi. Ili da se od njih očekuje savršenstvo, dok istovremeno šef smije zaboraviti rođendan cijelog tima, i još se smije.

Zato, ako si lider, šef, vlasnik, team lead, ili netko tko zna slati sastanke u kalendar – znaj: rečenica “ja sam pogriješio” može biti tvoj najmoćniji alat. A rečenica “kako si danas?” – tvoj najbolji oblik menadžmenta.

I da – ako si danas zaboravio neki zadatak – imaš znamo kako ti je. Samo nemoj sutra opet.