Vučić – od radikala do reality zvijezde

Aleksandar Vučić nije političar kojeg možete ignorirati. Ako ga niste čuli na televiziji, vidjeli ste ga na Instagramu. Ako niste tamo, sigurno vam je iskočio iz frižidera. Njegov komunikacijski stil je kao čokoladni kolač s ljutom paprikom: naizgled sladak, ali peče u grlu. Kako je tekao put Vučićeva retoričkog spektakla od ultranacionalista do navodno proeuropskog državnika, od suza do statistika, od obraćanja naciji do priče o kiflama iz Bora?

Foto: Sora UI

Od "radikala" do "reformatora"

Imao sam priliku upoznati Aleksandra Vučića još u ljeto 2006., u Strasbourgu, kada je bio dio skupine svojih stranačkih kolega – većinom tadašnjih gradonačelnika manjih gradova. Na skupu mladih lidera, nakon što je nekoliko godina ranije izgubio izbore za gradonačelnika Beograda, još uvijek bio član Srpske radikalne stranke, ali nije odavao dojam galamdžije iz Gline, bivšeg ministra informiranja, pa čak niti političara s velikim ambicijama. Bio je tih, gotovo nenametljiv, djelovao pomalo izgubljeno u labirintima europske birokracije, ali i znatiželjan. Nismo ga tada prepoznali kao budućeg neprikosnovenog vođu Srbije – ni po ponašanju, ni po retorici, ni po energiji. U istoj skupini bilo je i nekoliko iznimnih ljudi, koji su kasnije igrali važne uloge u demokratizaciji Srbije, a Vučić je djelovao kao njihov povučeni kolega, ne kao vođa čopora. Nije izgledao kao netko tko će kasnije pokušati istodobno sjediti na dvije stolice – jednoj s grbom EU, a drugoj s ruskom zastavom. Taj susret danas djeluje kao pogled u paralelni svemir.

Nekad je Aleksandar Vučić bio mladi radikal s megafonom u jednoj ruci i kartom Velike Srbije u drugoj. Govorio je o Glini kao vječnoj srpskoj zemlji, a iz svake izjave vrištao je politički testosteron. No kad je shvatio da s takvim stilom neće ni do kioska u Bruxellesu, presvukao se u reformistu: odjednom voli Europu, investicije i grafikone. Njegova verbalna transformacija bila je toliko brza da je zavidjela i ekipa iz "Transformersa". EU mu je postala nova Velika Srbija, samo s manje graničnih incidenata i više PowerPointa.

Stil: monolog, melodrama, maraton

Vučić ne drži govore. On održava govorne ultramaratone. Njegov prosječan obraćaj traje dulje od prosječne Netflix serije – ali bez skip intro opcije. Počne o željeznici, završi o atentatu na sebe. Njegove su konferencije presjek svega: povijesti, ekonomije, osobnih drama i beskrajne količine brojeva – 7 milijardi eura ovdje, 300 kilometara ceste ondje, 2 sata sna noćas. Statistike izbacuje kao bingo kuglice, a publika više ni ne zna je li na predavanju iz ekonomije ili u gledalištu reality showa.

Kriza? Odmah iz ladice: vanjski neprijatelji!

Kad je krajem 2024. nadstrešnica u Novom Sadu pala kao metafora njegove vlasti, Vučić je odmah izvukao staru karticu: to je sve dio plana zapada. Prosvjednici? Naravno, Soroševi plaćenici. Studenti? Fini, ali zavedeni. Onda je došao meki dio: obećanja stanova, stipendija, možda i palačinki ako ostanu još tjedan dana. Njegova retorika tada je zvučala kao križanac sapunice i govora u zadnji čas: "Ja sam kriv, ali nisam, ali evo da vas smirim."

Kad je studentima ponudio stambene kredite, jedan je sarkastično komentirao: "Super, baš sam planirao kupiti garsonijeru dok još nemam ni indeks."

Medijska dominacija: Vučić 24/7

Vučić je sam sebi predsjednik, premijer, ministar i DJ vremenske prognoze. Prema procjenama, imao je 322 televizijska nastupa u jednoj godini. To je više nego što puštaju Olivera na prosječnoj dalmatinskoj radio stanici. Instagram mu je postao dnevnik svetog političkog života: "Otvorio sam tunel, zatim i dječje igralište, a onda sam se pomolio za Srbiju."

U njegovoj verziji stvarnosti, sve što je dobro – zaslužan je on, sve što ne valja – netko drugi muti vodu: zapad, Kurti, opozicija, Saturn u retrogradnom Merkuru.

Usporedba sa stilovima kolega po retorici

Ako bismo ga usporedili sa drugima – dok je Orbán: Smiren strateg. Vučić: emocionalna centrifuga. Dok je Macron intelektualni aristokrat Vučić je  statistički ekshibicionist s melodramskim tonom. Ako je Fico prorus i grub Vučić priča proruski, ali s manje psovki i više drame.

Svi spominju Soroša kad zagusti, ali Vučić to čini s osobnom notom, kao da mu je čovjek uzeo parkirno mjesto.

Prosvjedi 2024/25. – raspad predstave

Prosvjedi koji su krenuli zbog nesreće, a nastavili se zbog svega ostalog, natjerali su Vučića da prođe sve faze poricanja: prvo je ignorirao, zatim vrijeđao, pa podmićivao, pa molio, pa zašutio. Njegov govor na mitingu potpore bio je sve samo ne nadahnut. Djelovao je umorno, rezignirano, kao loš glumac koji zna da je predstava gotova, ali ga još nisu skinuli sa scene. Njegovi protivnici tada su shvatili: car je možda još obučen, ali je hlače kao da je navukao naopako.

Od Shakespeara do Turbo folka

Vučićev stil je mješavina Shakespearea, Power pointa i turbo folka. U jednoj rečenici može biti i spasitelj, i žrtva, ali i statističar. Nekad glumi da ne spava, nekad glumi da plače, a nekad glumi da je sve u redu. Ali posljednji mjeseci pokazali su da ni njegova maratonska retorika ne može pokriti sve pukotine.

A kad riječi izgube snagu, preostaje samo šutnja. Iako je ona, paradoksalno, jedini govor koji Vučić nikad nije usavršio. A možda baš zato – kad jednom utihne – bit će to najsnažnija poruka njegove karijere. Nekima je još zabavan, nekima je dosadio. No sve je više onih koji gase TV. Jer i najbolji performer, kad se preglumi, postane – stara vijest. A Vučić, čini se, i dalje ne zna kad je vrijeme za odjavu.

Ili možda zna – ali mu nitko još nije rekao gdje su izlazna vrata. Jer tko toliko godina gradi mit o vlastitoj nezamjenjivosti, teško prihvaća tišinu publike kao znak. Umjesto da napravi politički crescendo, on i dalje recitira izlizane stihove.