Komunikacija ženskih self-help gurua, retreat voditeljica i “transformacijskih mentorica” često radi po vrlo preciznoj formuli. Na prvi pogled izgleda nježno, podržavajuće i iscjeljujuće. Sve je mekano, pastelno, mirisno i puno riječi kao što su “sigurnost”, “intuicija”, “dopuštenje” i “povratak sebi”. Ali ispod tog mekanog pokrivača često se nalazi vrlo ozbiljna prodajna mašina. Samo ne zvuči kao prodaja, nego kao zagrljaj koji prima kartice. Prvo ti kažu: “Vidim te” Prvi korak je...

Manosphere na prvu izgleda kao hrpa nabildanih tipova koji viču u mikrofon. Ali kad se malo odmakneš, vidiš da je to vrlo precizno složena komunikacijska industrija. Samo s više testosterona, lošijom rasvjetom i rečenicama koje počinju s: “Brate, problem današnjih muškaraca je…” Andrew Tate nije samo osoba. On je format. Franšiza. McDonald’s muške nesigurnosti: svugdje isti okus, samo se lokalno prilagodi umak. U globalnoj verziji to izgleda ovako: Bugatti, Dubai, cigara, sunčane naočale,...

Znaš onaj osjećaj kad izađeš iz razgovora i pomisliš: “Što mi je ovo trebalo?” Sve je krenulo normalno, čak i ugodno, a onda se negdje putem nešto prelomilo. Nije bilo velike svađe, nitko nije lupio šakom o stol, ali ostao je neki čudan osjećaj u zraku. Kao da si izašao iz nečega što je moglo biti dobro, a završilo je… meh. I naravno, prva misao je skoro uvijek ista — druga osoba. Bila je teška, naporna, nije slušala, gurala svoje. I onda, kad malo odmakneš, kad se slegne… pojavi se ona...