Kako biti prihvaćen i uvažen u novoj školi

Prvi dan: hodnik kao pozornica. Ulazak u novu školu uvijek mi je izgledao kao stand-up nastup bez mikrofona. Publika šuti, ali te svejedno ispitivački promatra. A u glavi ti bruji: „Što ako me nitko ne voli? Što ako mi se smiju? Što ako odmah skuže da sam nitko i ništa?“ Istina je – svi razmišljaju isto. Samo se neki prave da su cool.

Foto: UI

Znam to iz prve ruke. Znao sam sjediti u kutu i prežvakavati sendvič u tišini ili se nasloniti na zid prekriženih ruku, uvjeren da tako skrivam strah. Kao učenik bio sam nesiguran, pogotovo u svoje verbalne sposobnosti. U glavi bih složio savršenu rečenicu, a kad bih je izgovorio – zvučala bi klimavo i nespretno. Ponekad bi završilo i onim poznatim crvenilom po licu, koje je govorilo sve ono što ja nisam znao izgovoriti.

Nekoliko godina kasnije, predajući geografiju i glazbeni na zamjeni, doživio sam i onu drugu stranu. I učenici i nastavnici jedni druge stalno „čitaju“. Jedni drugima daju nadimke, svrstavaju se u ladice i ocjenjuju – uglavnom subjektivno. Tko je „štreber“, tko „faca“, tko „onaj što nikad ne diže ruku“.

Profesori: ljudi od krvi, krede i dobre glume

Kad staneš ispred ploče i pogledaš prema razredu, shvatiš koliko toga profesori zapravo vide, a prave se da ne vide. Vide tko prepisuje, tko šalje poruku ispod klupe, tko je nervozan, tko se trudi. I često odluče zažmiriti – ne zato što im je svejedno, nego zato što im je važnije kakav si kao osoba nego jesi li kriomice pojeo kiflu na satu. Nekad je dovoljno malo komunikacijske fleksibilnosti da se izbjegne konflikt, a gradi poštovanje.

Jedna moja prijateljica, profesorica s dugogodišnjim stažem, rekla mi je: „Više volim učenika koji pita glupo pitanje nego onog koji šuti cijelu godinu.“ Kad sam bio učenik, šutio sam. Danas znam da šutnja možda ostavlja dojam „mirnog djeteta“, ali ne gradi odnose. Pitanje – makar nespretno – otvara vrata.

Profesorima ne trebaš biti najbolji, ali moraš pokazati da si prisutan. Pogled, klimanje glavom, kratko pitanje – sve to znači više nego savršeno ispisana zadaća.

Različite škole, ista lekcija

Svaka škola ima svoj svijet, svoje zakone i svoje rituale.

U gimnaziji se puno toga vrti oko znanja, rasprava i „tko zna više“. Ali komunikacija nije natjecanje u enciklopedijskim činjenicama. Ako se raspravlja o povijesti, a ti ubaciš humor ili povežeš temu s nečim iz svakodnevnog života – pokazuješ da znaš komunicirati i izvan knjige. Dobar trik je i postavljati pitanja kolegama: „Kako si ti to riješio?“ ili „Što ti misliš?“ – jer gimnazijalci vole osjećaj da ih netko ozbiljno sluša. Nemoj biti enciklopedija koja sve zna, budi sugovornik.

U strukovnim školama komunikacija se često odvija uz alat, kablove ili recepte. Najbrže se uklapaš ako si spreman pomoći i ako znaš objasniti što radiš. Umjesto da nešto napraviš sam i pokažeš kako si „majstor“, pitaj kolegu: „Hoćeš da ti pokažem foru kako ide lakše?“ Takve rečenice grade timski duh. I nemoj se bojati priznati da ti nešto ne ide – u strukovnoj je iskrenost puno cjenjenija nego glumljenje da znaš sve. Tamo vrijedi: bolje pitati triput nego pogriješiti jednom.

U umjetničkoj školi komunikacija nije samo riječ nego i stav. Ako sviraš – tvoje sviranje komunicira. Ako slikaš – tvoja paleta boja često kaže više od deset rečenica. Ali jednako vrijedi i za ono što govoriš kolegama. Ako netko pokaže svoj rad, reakcija „ma dobro je“ zatvara vrata. Rečenica „Sviđa mi se kako si to zamislio, ali što misliš da probaš još ovo?“ – otvara dijalog i stvara povjerenje. U takvoj sredini komunikacija je i neverbalna: kako se odjeneš, kako se ponašaš u dvorani ili ateljeu, pa čak i kako podržiš tuđi nastup. U umjetničkoj školi vrijedi jednostavno pravilo – poštuj tuđu kreativnost, čak i kad nije tvoj stil. To gradi reputaciju koja vrijedi više od samog talenta.

Komunikacija nije samo pričanje. To je i slušanje. Kao učenik sam mislio da moram stalno govoriti da bih bio „vidljiv“. Kasnije sam shvatio da se ljudi najviše pamte po tome kako su znali – slušati.

Generacija Z i Alpha: online sigurni, offline zbunjeni

Vi tipkate brže nego što stariji stignu pronaći naočale. Online ste sigurni, ali uživo često nastane „offline panika“.

Na jednoj radionici jedna mlada djevojka mi je rekla: „Na chatu smo kliknuli odmah. Uživo – muk. Kao da smo izgubili WiFi signal.“I ja sam to doživio – samo u vrijeme kad su se poruke pisale na papirićima i gurnule ispod klupe. I osjećaj je isti: trema te blokira, a uživo je teško izgledati cool.

Zato – vježbaj razgovor uživo. Pitaj jednostavna pitanja: „Koju glazbu voliš?“ ili „Jesi li već bio ovdje?“ – banalno, ali radi. Smijeh, anegdote i sitna pitanja brišu zidove brže od stotinu lajkova.

I zapamti: govor tijela je pola komunikacije. Ako stojiš prekriženih ruku i gledaš u pod, nitko neće prići. Ako se nasmiješ i pogledaš oko sebe, šalješ poruku: „Otvoren sam.“

Bullying: loša komunikacija na steroidima

Bullying je zapravo komunikacija okrenuta naopako: poruka „ja sam jači, ti si ništa“. Statistika kaže da svako treće dijete doživi neki oblik toga.Kao učenik znao sam vidjeti zadirkivanje i nisam znao što napraviti. Kao profesor shvatio sam koliko može vrijediti samo jedna rečenica svjedoka: „Nije smiješno.“

Riječ izgovorena na pravom mjestu može biti jača od šake. Ako šutiš, nasilnik dobiva publiku. Ako kažeš „dosta“, oduzimaš mu mikrofon.

Urbani, „seljaci“ i svi oni između

Ako dođeš iz sela u grad – naglasak će biti tema. Ako dođeš iz grada u manju sredinu – odmah si „purger“.Ali često to krene kao zadirkivanje, a završi tako da cijeli razred koristi iste izraze. Razlika postane zajednička šala.

Sjećam se jedne djevojke koja je govorila „peronica“ umjesto „pernica“. Prvo su joj se smijali, a onda je pola razreda počelo namjerno koristiti tu riječ. Na kraju je postala fora koja ih je spajala.

Zato nemoj skrivati tko si. Ispričaj svoju priču. Ljudi uvijek cijene autentičnost.

Zašto komunikacija sve mijenja

Što sam naučio kao učenik, a potvrdio kao profa na zamjeni:

• Riječ „hej“ može ti otvoriti vrata do prijateljstva.

• Profesor će te više cijeniti kad postaviš pitanje nego kad glumiš nevidljivog.

• Sukobe je lakše riješiti razgovorom nego šutnjom ili šakama.

• Ljudi se sjećaju kako si ih nasmijao ili saslušao, a ne koje si ocjene imao.

Komunikacija je alat koji svi imamo, ali rijetki ga u potpunosti koriste. A upravo ona određuje hoćeš li u školi biti nevidljivi statist ili lik kojeg se pamti.

Komuniciraj!

Kao učenik bio sam nesiguran i mislio da moje riječi nisu vrijedne. Kao predavač sam shvatio da su upravo te riječi – makar nespretne – ono što gradi odnose.

Biti prihvaćen i uvažen nije urođena osobina. To je vještina – i zove se komunikacija.Kad naučiš pričati, slušati, nasmijati i stati uz nekoga kad mu je teško – onda si netko koga se pamti.

Ocjene će izblijedjeti, ali razgovori, smijeh i trenutak kad si rekao pravu riječ – to ostaje.I to je petica koju vrijedi imati.