Tipkovnički ratnici i politika online: zašto psihopati, narcisi i FoMO vode glavnu riječ?

Ako ste ikad u kasnim satima zavirili u komentare ispod političke vijesti na Indexu, Jutarnjem ili Telegramu, znate o čemu govorim: netko pita o PDV-u na gorivo, a završimo u raspravi je li Tito bio zločinac, Dinamo državni projekt i treba li sve političare poslati na Goli otok. Zašto su online rasprave tako često kaotične, agresivne i emocionalno nabrijane? Odgovor daje jedno veliko međunarodno istraživanje (Ahmed & Masood, 2025), koje je obuhvatilo SAD i sedam azijskih zemalja. Zaključak: politika na internetu privlači specifičan profil ljudi – psihopate, narcise i one koje muči FoMO (strah da nešto propuštaju).

Foto: UI

Drugim riječima – ako vam se komentari ispod vijesti čine kao reality show, niste u krivu.

Psihopati – generalni sponzori online politike

Najdosljedniji nalaz studije: psihopatija je svugdje povezana s većim online političkim angažmanom. To ne znači da svi komentatori imaju dijagnozu, nego da ljudi s izraženim psihopatskim crtama – manipulativni, bez grižnje savjesti, hladni i skloni sukobu – najviše sudjeluju u online raspravama.

Prepoznajemo ih po stilu: uvijek prvi uskoče u raspravu, koriste agresivan ton (“sve vas treba potjerati”) i uživaju kad drugi planu.

U Hrvatskoj su to oni koji pod svaku vijest ubace: “Gdje ste bili ’91?”, “Sve je to Soros” ili “Svi političari su izdajnici naroda”. Nije bitno koja je tema – stadion, vrtić ili NATO – psihopati znaju kako raspiriti vatru.

Narcisi – politika kao pozornica

Narcisi se uključuju u online politiku samo tamo gdje se isplati biti u centru pažnje. U SAD-u, Tajlandu i na Filipinima narcizam je bio značajan prediktor, dok u kolektivističkim društvima (Kina, Vijetnam, Singapur, Malezija, Indonezija) – nije. Tamo se samopromocija društveno manje cijeni.

Kod nas? Narcisi su posvuda, osobito na Facebook profilima lokalnih političara. Svako otvaranje igrališta, kružnog toka ili nove fontane prati selfi s “ponosom i zahvalnošću”. A u komentarima narcisi pišu statuse duže od doktorata, s početkom tipa: “Kao što sam i predvidio još 2018., Hrvatska nije spremna…” Drugim riječima – politika je njima samo pozornica na kojoj vježbaju svoj ego.

FoMO – strah da ne propustimo kavgu

FoMO (fear of missing out) zvuči kao moderna bolest, ali zapravo je stara ljudska potreba: nitko ne želi biti izostavljen iz razgovora. Na internetu to znači – ako svi dijele vijest o prosvjedu, dijelit ću je i ja, čak i ako ne znam protiv čega se prosvjeduje.

Istraživanje pokazuje da je FoMO u svim državama povezan s većim online političkim angažmanom. Kod nas je to očito: kad se na Markovu trgu skupi dvjestotinjak ljudi s transparentima, odjednom svi na Facebooku imaju mišljenje. “Nema nama spasa”, “Svi su isti”, “Dosta lopova” – to su tipični FoMO komentari. Nije važno znate li detalje, važno je da ste u toku.

FoMO je razlog zašto ljudi koji nikad ne prate Sabor znaju citirati meme o zastupniku koji spava. Bolje išta nego propustiti trenutak.

Inteligencija – tihi promatrači

Najiznenađujući dio istraživanja: ljudi s višim kognitivnim sposobnostima rjeđe sudjeluju u online političkim raspravama. Zašto? Zato što bolje filtriraju informacije i shvaćaju da rasprava s anonimnim “Markom87” neće promijeniti svijet.

Drugim riječima, oni koji najviše znaju uglavnom šute – dok oni s manje kritičkog filtera tipkaju najviše. To objašnjava zašto rasprava o obnovi Zagreba završi u međusobnim uvredama na razini reality showa.

Psihopatija + niži IQ = tipkovnički ratnici u punom sjaju

Studija ide još dalje: pokazalo se da su najaktivniji u online politici ljudi koji imaju visoku psihopatiju i nižu kognitivnu sposobnost. To su oni koji se ne libe sukoba, ne mare za argumente i nemaju kapacitet da složenije teme obrade kritički. U pet zemalja (SAD, Singapur, Malezija, Filipini i Kina) upravo su takvi najviše “grmili” u komentarima. Hrvatska tu sigurno nije iznimka – dovoljno je pročitati rasprave o cjepivima, euru ili stadionu u Maksimiru.

Što to znači za demokraciju?

Ako online politiku oblikuju psihopati, narcisi i FoMO-entuzijasti, to nosi tri problema:

Više sukoba – rasprave se pretvaraju u ring, a ne forum za ideje.

Više dezinformacija – jer oni s FoMO-om dijele sve bez provjere.

Plića rasprava – sudjelovanje motivirano egom ili strahom, a ne razumijevanjem.

U praksi to znači da se najglasniji doživljavaju kao najutjecajniji, iako kvalitetni argumenti dolaze od tiših, racionalnijih sudionika.

Hrvatski reality u komentarima

Pogledajmo domaće primjere: Rasprava o novom stadionu u Maksimiru – umjesto razgovora o troškovima i arhitekturi, sve se svede na “Dinamo je mafija” vs. “Mrzitelji svega hrvatskog”. Cijene goriva – komentari više podsjećaju na ratni dnevnik nego na ekonomsku raspravu. Poskupljenje jaja – odjednom su svi stručnjaci za peradarstvo i EU kvote.

U svemu tome najčešće pobjeđuju najžešći komentari, ne najpametniji argumenti. To je upravo obrazac koji istraživanje opisuje.

Može li se to promijeniti?

Autori studije predlažu da platforme i kreatori politika smišljaju načine kako potaknuti konstruktivnu, a ne impulzivnu političku raspravu:

Algoritmi koji ne nagrađuju najagresivnije komentare nego najinformativnije. Edukacija o digitalnoj pismenosti, kako bi ljudi lakše razlikovali činjenice od manipulacija. Kontekstualna rješenja – jer ono što pali u SAD-u (individualizam i show) ne funkcionira jednako u Vijetnamu ili Hrvatskoj, gdje su društvene norme drukčije.

Domaći okusi

Idući put kad otvorite komentare na portalu i zapitate se zašto sve izgleda kao reality show. U njemu psihopati uvijek nađu svađu, narcisi pišu statuse duže od saborskih rasprava, FoMO ekipa tipka jer “ne žele propustiti cirkus”, a pametniji ljudi – odavno su zatvorili laptop i otišli na kavu.

Demokracija na internetu zasad nije kazalište ideja, nego više kabare s beskonačnim reprizama. Ako ništa drugo, barem nam pružaju besplatni reality show – bez reklama, ali s puno psovki.