Tko trača, ne laća se mača – nego zbori istinu koju svi znaju, al' se prave da ne znaju

(Piše: netko tko nikad ne ogovara, samo analizira društvene pojave)

Znaš ono kad ti netko kaže: „Ne da bih ja tračala, ali…“ – e, stavi pojas jer upravo ulaziš u tračnu zonu, verziju verbalnog rollercoastera koji može završiti u katarzi, suzama, raskolima i spontanom timskom zbližavanju uz kavu. Jer trač nije „samo ogovaranje“, trač je društvena valuta. Trač je – Netflix za one koji nemaju vremena za serije, ali imaju vremena za koleginu novu frizuru i promjene u rasporedu satnice.

Foto: UI

Trač – stari hit s novim remixom

Prvo da se dogovorimo: trač nije zlo. Osim kad je. A to je – često. Ali nije uvijek. Sve ovisi o tonu, cilju i – publici. Jer nije isto reći „Čula sam da je Ana trudna“ i „Ana je trudna, a muž joj još ne zna. I to možda nije njegov.“ Prva rečenica je interesantna informacija. Druga je sapunica s potencijalom za Emmy nagradu.

Trač je društveni lubrikant: olakšava komunikaciju, spaja ljude i omogućuje onaj osjećaj „mi znamo nešto što oni ne znaju“. A to, složit ćeš se, djeluje poput verbalnog Red Bulla.

Trač u školi: hodnički CNN

Nema institucije gdje se trač njeguje s više posvećenosti nego u školi. Imaš nastavničku zbornicu? Imaš instituciju kolektivnog znanja, poluistina i „nemoj nikome reći, ali...“.

Učitelji su posebna vrsta tračera – nisu zlobni, ali imaju višak informacija i višak emocija. „Znaš, Petar iz 7.b ima problema doma, ali to nemoj reći dalje. Samo... čisto da znaš ako ti zaspi na satu i psuje te.“ I naravno da ćeš reći dalje, ali samo kolegici koja ima isti razred. I njezinoj prijateljici koja predaje vjeronauk, jer „da i ona zna kako da se postavi“. Pet minuta kasnije, Petrove obiteljske drame znaju i kuharica i domar. Dobronamjerno, naravno.

A onda tu dolaze i druge razine trača: tko je kome dao jedinicu jer mu se zamjerio na sjednici, tko ide na edukaciju „jer je ljubimac ravnatelja“, i tko se ponovno prijavio za mentorstvo – „iako svi znamo kako je prošao zadnji put“. Sve u rukavicama, s osmijehom i komentarima tipa: „Ne želim ulaziti u tuđe metode, ali...“

Trač na poslu: espresso s dodatkom zavisti

U uredu, trač ima formu „kolegijalne brige“ i „brzog ažuriranja informacija“. Primjerice:

„Jesi čula da je Iva preuzela novi projekt? Svi pričaju da joj je šef to sredio jer su, znaš...“ (pauza, pogled s podignutom obrvom).

„A čuo sam da Hrvoje ide na bolovanje. Ali nije bolestan. Navodno je kupio vikendicu.“

„Ma daj, Katarina je već drugi put ove godine na edukaciji. Mora da ima dobre veze u HR-u. Ja se prijavila i ništa.“

Trač je profesionalni small talk, samo s više pikantnosti i manje filtera. Funkcionira kao aplikacija za praćenje stanja u firmi – znaš tko je na rubu otkaza, tko je u tajnoj vezi, tko gura inicijativu koju nitko ne podržava, i tko zapravo radi, a tko se samo šminka.

 I zanimljivo – nitko nikad ne trača sebe. Svi smo mi samo pasivni primatelji, neutralni komentatori i analitičari poslovne klime. Skoro kao da smo – HRejting za zaposlenike.

Trač kao bonding alat

Jesi ikad s nekim kliknuo tek kad ste zajedno ogovarali istu osobu? Nema bržeg puta do prijateljstva nego kad dvoje ljudi izgovori rečenicu: „Iskreno? I meni je uvijek bila čudna.“ Boom! Srodne duše.

Trač stvara male saveze. Tajne kružoke. „Mi protiv nje.“ „On i ona? Ma pusti, to ti je sve...“ I tako nastaju neformalni timovi unutar formalnih struktura.

Pogotovo u školama i firmama. Ako ne sudjeluješ u traču, postaješ sumnjiv. Šutiš jer skrivaš nešto. Ili, još gore – šef ti je rođak.

A ako te baš nitko nikad ne ogovara, moguće je da – ne postojiš.

Kad trač pređe u manipulaciju

E sad dolazimo do onog mračnijeg dijela. Jer nije svaki trač simpatična čakulica. Neki su pažljivo osmišljeni, tempirani i distribuirani – kao PR kampanja, samo podmuklija.

U školi se to vidi kad se netko želi riješiti kolegice koja „previše izdvaja“. Počinje s: „Ona stalno glumi neku mentoricu, a znaš da ju djeca baš ne vole.“ U uredu je to kad netko želi preuzeti projekt: „Marko je super, al' ne zna voditi timove, znaš kako je bilo lani.“

Idući tjedan, Marko nema projekt. Mentorica dobiva „evaluaciju“. A tračer se smije s druge strane stola i pita: „A tko zna, možda je i slučajnost.“

Povijest trača: kad ogovaranje promijeni svijet

Trač je star koliko i ljudski govor. Ili, kako bi rekli znanstvenici, ljudi su počeli govoriti kako bi mogli tračati bez da grickaju jedno drugo, poput majmuna.

U Rimu su tračevi srušili careve. U Versaillesu su pokrenuli revolucije. Sjeti se samo Marije Antoanete i onog legendarnog „Neka jedu kolače“ – što nije rekla, ali je netko pustio trač da jest. Rezultat? Odsječena glava. Trač koji je imao vrhunski reach i engagement.

Tijekom Drugog svjetskog rata, Amerikanci su osnovali „rumor clinics“ – odjele za praćenje i demantiranje glasina. Jer znali su – dezinformacija ubija moral.

A danas? Imamo društvene mreže. Gdje tračevi više nisu „onaj mali iz susjedstva je čuo“, nego: „pročitao sam članak čiji naslov nije kliknuo, ali svejedno znam da je istina“.

Najbolji (i najgori) tračevi koje sam čuo

U školi: „Ravnatelj i čistačica su u vezi jer se ona zadnja tri mjeseca ne žali na plaću.“

U uredu: „On stalno ide na sastanke – sigurno nešto muti.“

U kvartu: „Ona nova što se doselila? Kažu da je radila u tajnoj službi. Ili je vegetarijanka. Jedno od to dvoje.“

Sve tri osobe bile su – normalni ljudi s punim inboxom. Ali tko želi vjerovati u dosadu kad možeš uživati u skandalu?

Kako (ne) reagirati na trač?

Ako ti dođe netko s rečenicom: „Nemoj nikome reći, ali...“, najbolje je da kažeš:

„Neću. Ali znaš, imam problem sa zadržavanjem tračeva. Dobijem osip.“

Ili: „Zanimljivo. Jesi to ti doživjela ili si čula od šogorice tete susjeda?“

Ili najbolje: „Ako ti nije problem, reci to direktno toj osobi. Ja ću ostati ovdje i raditi.“

Ali ako si kao ostatak čovječanstva – kimnut ćeš glavom, zapamtiti sve i reći troje ljudi. U povjerenju, naravno.

Što trač kaže o nama?

Ljudi koji često šire negativne tračeve zapravo šalju poruku: „Nemam hrabrosti reći ovo direktno, ali želim da svi znaju da sam nesiguran.“ Dok oni koji stalno slušaju tuđe priče, a nikad ih ne demantiraju, govore: „Neću stati iza nikoga, ali ću rado gledati kako gori.“

Ipak, ponekad trač može biti upozorenje, emocionalni ispušni ventil ili čak iskra promjene. Ako svi šapuću o istom problemu – možda ga treba otvoriti na sastanku. Možda je trač samo simptom neizgovorenog. Ili želje da budemo povezani – iako pogrešnim putem.

Može li svijet bez trača?

Kratko: ne.

Ali može bez zlobnog, štetnog, manipulativnog trača. I može s više pozitivnog ogovaranja. Reci ljudima kad čuješ da ih netko hvali. Prenesi pohvalu s onim tonom s kojim inače širiš skandale.

Umjesto da pitaš: „Jesam ti rekla što je napravila?“, pitaj: „Jesi čula kako ju je ekipa nahvalila?“

Jer svijet u kojem širiš dobre priče je svijet u kojem se ljudi žele više truditi. A i manje ćeš morati izmišljati.

Vodič kroz tipove tračera (i kako ih prepoznati)

Analitičar

"Ja samo komentiram činjenice."

Uvijek ima statistiku tko koliko ide na bolovanje i tko najduže sjedi na WC-u.

Dobronamjerna zabrinuta duša

"Ne želim nikome nauditi, ali ljudi trebaju znati."

Svaka rečenica počinje s „nemoj me krivo shvatiti…“

Šutljivi dispečer

Nikad ništa ne kaže. Ali sve zna. I sve proslijedi. Bez tragova.

Uredska vještica

Očarava slatkim glasom, a istovremeno sije kaos i podjele među ljudima.

Zbunjeni promatrač

Sluša, klima glavom, zapisuje mentalno. Pita te kasnije: „A tko je onaj kojeg si spomenula da je s onom iz odjela?“

 Epilog: Trač nije šala. Ali može biti povod za smijeh – i za promjenu

Trač je ogledalo društva. Pokazuje tko nam je važan, što nas boli i gdje su nam granice. Može biti otrov, a može biti lijek. Sve ovisi o dozi i kontekstu.

Zato, kad sljedeći put čuješ: „Ej, znaš što sam čula?“, zastani. Pitanje je – hoćeš li dodati još drva na vatru ili ćeš izvaditi šalicu čaja i reći: „Ajde, ovaj put mi pričaj o sebi.“

Zvuči dosadno?

Možda.

Ali možda bi to bio prvi korak prema društvu gdje su istina i povjerenje bolji tračevi od svih priča koje izmišljamo.