Zašto je lakše ispratiti svatove u srednjem vijeku nego sve poruke na WhatsAppu?

Kako ostati komunikacijski povezan sa svima (a da ne poludiš usput)?

"…Dragi dnevniče, danas nisam nikom odgovorio..."

Znaš onaj osjećaj kad ti stigne poruka od rođaka iz Njemačke, bivšeg kolege s team buildinga u Šibeniku, stare prijateljice iz srednje i mame koja ti šalje video mačke koja navodno govori „mama“? A ti – ignoriraš sve i odlučiš slagati knjige po boji. Jer, ne da ti se. Jer si – umoran. I to je, dragi čitatelju, početak našeg putovanja kroz čudesni svijet komunikacije, ograničenja ljudskog mozga i društvenih mreža koje ti omogućuju da znaš kad je teta Ružica kupila nove papuče, ali ne i kad ti je frend spreman platiti kavu.

Pa krenimo ispočetka.

Dunbarov broj i zašto ti mozak ne može sve staviti u "favourites"

Robin Dunbar, britanski antropolog je zaključio je da ljudi mogu održavati smislen kontakt sa – oko 150 osoba. To je tzv. Dunbarov broj.

Dakle, koliko god da ti Instagram kaže da imaš 874 „prijatelja“, mozak ti zapravo može obraditi samo njih 150. I to uz uvjet da redovito jedeš, spavaš i ne igraš Candy Crush do tri ujutro.

Dunbar je proučavao primate i zaključio da veličina mozga određuje veličinu društvene grupe. Ljudi, kao najtračerskija vrsta majmuna, razvili su govor upravo da bi mogli bolje ogovarati. Pardon, komunicirati. Uglavnom, 150 ljudi = maksimum za normalno održavanje odnosa. Ostalo su – poznanici, followeri i ljudi koje sretneš na svadbama i odmah zaboraviš.

Evo još nešto - kako izgleda Dunbarova komunikacijska piramida:

• 5 ljudi – Najbliži krug: partner, najbolji prijatelj, mama.

• 15 ljudi – Bliski prijatelji: ekipa koja zna što ti znači "onaj dan".

• 50 ljudi – Dobar društveni krug: ljudi koji bi ti donijeli juhu kad si bolestan.

• 150 ljudi – Osobe koje znaš po imenu i ne bi promijenio smjer kad ih vidiš na ulici.

• 500+ ljudi – "Onaj s roštilja od Ivana" i „teta s fejsa koja voli čajeve“.

Povijest povezivanja: od pećinskog „ugh“ do linkedina

Nekad davno, naši su preci živjeli u plemenima od 30 do 150 ljudi. I svi su znali sve – tko lovi najbolje, tko je sinoć ukrao meso i tko je kome zinuo u ženu. Komunikacija je bila direktna: pogledaš nekog, gricneš ga za rame i to je to – poruka poslana.

Onda su došla sela – 100 ljudi. Dođeš kod susjeda po vatru, ostaneš dva sata na traču. Kultura "sve se zna" bila je norma.

U staroj Grčkoj, u simpozijima, društveni život se vrtio oko okupljanja 100-150 muškaraca koji su raspravljali o filozofiji, vinu i tko ima najglupljeg roba. Rimljani? Legionari su se raspoređivali u jedinice od oko 150 ljudi. Jer – Dunbar.

Srednji vijek? Selo od 120 duša. Ako nisi bio u crkvi, zna se – ili si bolestan, ili te netko jučer vidio u krčmi s pogrešnom osobom.

Onda dolazi 20. i 21. stoljeće – ljudi sele u gradove, upoznaju tisuće ljudi, ali se osjećaju usamljenije nego ikad. I tu počinje drama.

Digitalna komedija: društvene mreže i iluzija povezanosti

Zamisli da svatko od tvojih 500 Facebook prijatelja u isto vrijeme odluči napisati kako mu je dan prošao. Pa ti to sve pročitaj. I odgovori. I reagiraj. S emojijem. Prikladnim.

Tehnologija ti kaže: „Možeš biti povezan sa svima!“Tvoj mozak kaže: „Nemrem, brate.“

Facebook, Instagram, LinkedIn, WhatsApp – sve ti nude povezanost. No u stvarnosti:

• 90% ljudi ti ne lajka ništa.

• Od njih 10% pola to rade iz pristojnosti.

• I kad se javiš nekome nakon 3 godine – prvo pitanje je: 'Trebaš nešto?'

Komunikacijski stres postaje realan. Ne stižeš odgovoriti. Osjećaš krivnju. Počinješ se ponašati kao da si u vezi sa 87 ljudi istovremeno. A zapravo ti samo treba kava i netko da ti kaže: "Vidim te. I nisam ti zamjerio što nisi odgovorio na onaj mem s mačkom."

Poslovni dodatak: znaš li tko ti je stvarno u mreži?

U poslovnom svijetu priča postaje još zabavnija. Imaš kolege, bivše kolege, bivše šefove, trenutačne partnere, buduće klijente, potencijalne klijente, one što su ti ostali dužni fakturu i one što ti duguju kavu.

I svi su oni – „povezani“. LinkedIn kaže da imaš 1173 konekcije. Ti se ne sjećaš polovice. Jedna te zove da joj napišeš preporuku. Druga se javi nakon pet godina s porukom: „Hej, trebam pomoć u vezi natječaja za EU fondove.“

Održavanje poslovnih odnosa zahtijeva strategiju:

• vođenje bilješki (tko što voli, kad je rekao da se javite)

• CRM za ljudska bića – da znaš kad se javiti i ne zvučati kao prodajni bot

• iskreno zanimanje – jer i u poslu vrijedi: svi vole biti viđeni i saslušani

Poslovni odnosi koji se ne njeguju – uvenu. Kao sobna biljka zaboravljena na prozoru u kolovozu. A ako je tvoja poslovna mreža samo hrpa konekcija bez interakcije, to ti je kao frižider pun začina – zanimljivo, ali gladan ostaneš.

Kako preživjeti komunikacijski kaos

Evo nekoliko savjeta za one koji žele ostati povezani, ali i sačuvati živce:

Priznaj graniceNe možeš biti svima sve. Nisi čaj.Napravite komunikacijski detox: tko su ti top 5? Top 15? Ostalo – povremeni check-in. I to je ok.

Koristi tehnologiju pametnoCRM za prijatelje zvuči jezivo, ali... postoji. Aplikacije poput Monica i Covve ti pomažu da ne zaboraviš rođendan rođaku iz Australije.Ili koristi Google kalendar. Stavi: „Nazovi Tončija, dugo ga nisi čuo.“ Tonči će plakati od sreće.

Odgovaraj iskreno, ne automatskiBolje iskrena poruka jednom mjesečno nego 38 „kako si?“ bez duše. Budi prisutan. I budi onaj koji ponekad prvi zove.

Održavaj male rituale

• kava ponedjeljkom s poslovnim mentorom

• poruka svakog 1. u mjesecu starom kolegi

• godišnji ručak s bivšom ekipom s faksa

  To su mali mostovi koji drže mrežu na okupu.

Zašto ne možeš biti svakom sve

Ljudska bića imaju biološka i psihološka ograničenja:

• mozak ne može obraditi više od nekoliko bliskih odnosa

• vrijeme je ograničeno – svi imamo istih 24 sata

• emocionalna energija nije neiscrpna – svakom „kako si“ moraš dati malo sebe

I ne, ne pomaže što smo online. Jer digitalni svijet ti daje iluziju da sve kontroliraš, a zapravo:

• nemaš pojma kad ti je frendica rodila

• sjećaš se rođendana samo kad ti Facebook kaže

• javljaš se tetki samo kad ti treba recept za sarmu

A što je sa slabim vezama?

E sad, dolazimo do zanimljivog paradoksa: slabi kontakti su često najkorisniji.

To su oni:

• što ih sretneš svakih 6 mjeseci, ali ti srede posao

• što ti ne lajkaju slike, ali se pojave kad trebaš savjet

• što ih zaboraviš, pa se ugodno iznenadiš kad ti se jave

To su veze koje šire tvoju mrežu. Koje ti donose informacije izvana. Ne trebaš ih održavati često, ali ih nemoj potpuno zanemariti. Pošalji mem, ponekad se javi – daš do znanja da postojiš.

Ne moraš znati sve, ali budi tu kad je važno

Ljudi nisu dizajnirani da budu stalno dostupni svima. Nismo serveri. Nismo Siri. Nismo Google Assistant (iako bi nekima dobro došao update).

Ono što možemo jest:

• održavati bliske veze s pažnjom i ljubavlju

• biti svjesni granica i vlastite energije

• koristiti tehnologiju kao alat, a ne kao zamjenu za odnos

• biti prisutni – makar povremeno, ali iskreno

I kad ti se idući put ne da nikome javiti, samo pomisli: tvoji preci su komunicirali grgljanjem i poklanjanjem kamenja. Ti imaš Wi-Fi, emoji i video pozive.Ipak, srž ostaje ista: biti viđen, biti čut, biti čovjek.