Fizura mi ne valja, čudno si izgledam na kameri, nisam se obrijao, nisam se našminkala, nisam se baš prikladno obukao…
Ni ja se ne volim gledati na ekranu. Priznajem. U mojoj glavi mnogo sam mišićaviji i ljepši.
Foto: Tjerle Solie
No neću tražiti baš sve odgovore zašto je to tako. Samo ću ponoviti još jednom kako 𝗼𝗻𝗼 𝘀̌𝘁𝗼 𝘃𝗶𝗱𝗶𝘀̌ 𝘂 𝘇𝗿𝗰𝗮𝗹𝘂 𝗻𝗶𝗷𝗲 𝗼𝗻𝗼 𝘀̌𝘁𝗼 𝘃𝗶𝗱𝗲 𝗱𝗿𝘂𝗴𝗶 nego izvrnuta slika tebe. Kamera te pokazuje onako kako te drugi vide. I naravno, 𝘁𝘃𝗼𝗷 𝗴𝗹𝗮𝘀 𝗻𝗮 𝘀𝗻𝗶𝗺𝗰𝗶 𝗷𝗲 𝘁𝗮𝗸𝗼đ𝗲𝗿 𝘂𝗽𝗿𝗮𝘃𝗼 𝗼𝗻𝗮𝗸𝗮𝘃 𝗸𝗮𝗸𝘃𝗼𝗴 𝗴𝗮 𝗱𝗿𝘂𝗴𝗶 𝗰̌𝘂𝗷𝘂. Ono što ti čuješ kada pričaš je mješavina zvukova koji dolaze do tvojih slušnih organa kroz zrak i slušni kanal, ali i kroz tvoje meso i kosti. Zato ti taj glas zvuči nepoznato.
No moja kamera je na video pozivima i konferencijama uvijek uključena. Ona pokazuje kako sam siguran u sebe. Čak i kad nisam obrijan i kada primijetim kako su mi slušalice pokvarile frizuru i primijetim da mi je kapnuo čaj na odjeću.
Ona pokazuje i moju neverbalnu komunikaciju. Klimam glavom kad slušam, kad nešto ne razumijem ili se s nečime ne slažem to druga strana može vidjeti. Jednako tako i zadovoljstvo i prihvaćanje odmah se vidi. Primijeti se i koliko sam zainteresiran za razgovor, koliko sam angažiran da čujem ono što mi govore. Ne kaže se bez vraga „𝗗𝗮𝗹𝗲𝗸𝗼 𝗼𝗱 𝗼𝗰̌𝗶𝗷𝘂, 𝗱𝗮𝗹𝗲𝗸𝗼 𝗼𝗱 𝘀𝗿𝗰𝗮“. Komunikacija koja ne uključuje naše poglede je teža i manje uvjerljiva.
Volim gledati druge u oči kada pričam, i volim vidjeti kako oni mene gledaju. I zato se uvijek natjeram gledati u leću kamere kada pričam važne stvari. Tada druga strana ima osjeća da ih gledam u oči i stvaram taj virtualni kontakt očima.
Iako video ne može zamijeniti kontakt u živo, pružanje ruku ili prijateljski zagrljaj, dobro je povezati se s drugima barem vizualno.
Jednako tako držati predavanje pred gomilom ikona na ekranu puno je teže nego živim licima koji nas povremeno pogledaju.
Kineska poslovica dobro veli: „Čujem i zaboravim. Vidim i sjećam se“.