Zašto nam razgovor s umjetnom inteligencijom često završi s pitanjem: „Tko je tu lud?“

Umjetna inteligencija danas je sveprisutna: od kućnih asistenata i chatbotova do naprednih analitičkih sustava. No, iskustvo komunikacije s njima često otvara pitanje – tko je u toj interakciji doista izgubljen, čovjek ili stroj?

Foto: UI

Dok se u teoriji obećava besprijekorna personalizacija i razumijevanje jezika, u praksi se susreće čitav niz paradoksa koji komunikaciju s AI-jem čine fascinantnom, ali i komično apsurdnom.

Zaboravni sugovornik

Ljudska komunikacija počiva na kontekstu: kada netko pita „A što je s onom drugom narudžbom?“, odmah se razumije nastavak razgovora. AI, međutim, često nema radnu memoriju dulju od nekoliko sekundi. Rezultat je ponavljanje istih podataka i frustracija korisnika – a u digitalnom okruženju strpljenje traje kraće od TikTok videa.

Papagajska petlja

Tipičan problem prepoznavanja namjere (intent recognition) jest tzv. „papagajska petlja“. Jednom kada AI pogrešno interpretira upit, nastavlja uporno ponavljati isti odgovor. Korisnik se može truditi objašnjavati, no algoritam ostaje dosljedan svojoj pogrešci. U praksi to znači da sofisticirani sustav funkcionira kao kućni papagaj – uporan, ali ne pretjerano koristan.

Tarzan stil komunikacije

Sustavi bolje reagiraju na kratke, grube naredbe („Weather Split tomorrow“) nego na složene rečenice („Možete li mi reći kakvo je vrijeme sutra u Splitu, molim vas?“). Drugim riječima, algoritmi često očekuju Tarzan stil govora. Time se događa obrat: ljudi se prilagođavaju stroju, umjesto obratno. Lingvistički gledano, to je komunikacijski paradoks – alat koji je stvoren da razumije ljude zapravo zahtijeva da ljudi govore njegovim jezikom.

Jezične barijere

Većina AI sustava trenirana je na engleskom jeziku, dok su manji jezici – poput hrvatskog – slabije podržani. Dijalekti, naglasci i kolokvijalizmi dodatno zbunjuju algoritme. Kada lokalni korisnici ne mogu dobiti točan odgovor zbog „neprepoznatog jezika“, problem postaje i poslovno relevantan: tvrtke riskiraju nezadovoljstvo i gubitak povjerenja.

Granica čovjek–stroj

U korisničkoj podršci granica između čovjeka i algoritma postaje sve tanja. Standardizirane fraze („Vaše zadovoljstvo nam je najvažnije“) povećavaju sumnju da iza tipkovnice zapravo nema čovjeka. Primjeri poput Googleovog Duplexa, koji telefonom ugovara termin bez da druga strana primijeti da razgovara s robotom, pokazuju kako tehnološki napredak donosi jednaku količinu divljenja i nelagode.

Krhkost izvan scenarija

AI briljira u pitanjima za koja je treniran (npr. status paketa). No već pri minimalnom odstupanju („Kako skinuti žvaku s cipela?“) rezultati postaju besmisleni. To podsjeća na navigaciju koja samouvjereno upućuje da se skrene „desno“ – ravno u rijeku. Strojevi su kruti, a ljudska fleksibilnost ostaje nenadmašna.

Standardizirani odgovori

Česta fraza „Vaše zadovoljstvo nam je na prvom mjestu“ zvuči pristojno prvi put, no nakon pet ponavljanja djeluje poput reklame iz 90-ih. Komunikacija tako gubi autentičnost. Ljudi očekuju osjećaj slušanja i prilagodbe, a ne tvornički proizvedene rečenice.

Samouvjerene pogreške

Najveći izazov nije u tome što AI griješi, nego u tome što to čini samouvjereno. Na pitanja poput „Tko je izmislio kravatu?“ sustavi mogu iznijeti uvjerljivu, ali netočnu priču. Problem je što korisnici rijetko provjeravaju dodatno – jer sigurnost tona često nadvlada sadržaj. To fenomenološki podsjeća na profesora koji nikada ne kaže: „Nisam siguran.“

Etika i interesi

Algoritmi nisu neutralni. Treniraju se na podacima koji nose pristranosti, a ponekad i skrivene poslovne interese. Kada chatbot „slučajno“ preporučuje samo hotele s kojima tvrtka ima ugovor, komunikacija prelazi iz korisne usluge u prikriveni marketing. Postavlja se pitanje – gdje je granica između asistencije i manipulacije?

Privatnost i dojam nadzora

Pitanje privatnosti ostaje jedno od ključnih. Kada korisnik pita asistenta „Kako očistiti bijele tenisice?“ i sutradan na društvenim mrežama dobije ciljanu reklamu za deterdžent, teško je vjerovati u slučajnost. Svaka komunikacija s AI-jem ujedno je i razmjena podataka, a nejasno je tko sve ima pristup tim informacijama.

Humor kao obrambeni mehanizam

Kada navigacija uvjereno uputi na most koji ne postoji ili chatbot odgovori na ljubavni problem informacijom o radnom vremenu, ostaje pitanje – kako reagirati? Humor se pokazuje kao najjednostavniji način da ljudi obrade apsurd. Bez njega, rizik od frustracije bio bi znatno veći.

Od oduševljenosti do apsurda

Komunikacija s umjetnom inteligencijom oscilira između impresivne učinkovitosti i komičnih apsurda. Zaboravljivi kontekst, papagajsko ponavljanje, jezične barijere i samouvjerene pogreške ukazuju na to da je AI i dalje daleko od „razumijevanja“ u ljudskom smislu.

Pozitivna strana jest što sustavi kontinuirano uče. S vremenom će bolje hvatati kontekst, prilagođavati se jeziku i – možda – jednom moći priznati: „Tu sam pogriješio.“ Do tada, svaka pogreška ostaje vrijedan podsjetnik da je umjetna inteligencija još uvijek učenik – a da su ljudi ti koji moraju znati kada vjerovati, kada sumnjati i kada se jednostavno nasmijati.