Kako prepoznati laž?

Ljudi su majstori glume. I to ne one Oscar-nominirane, nego improvizirane, kvartovske. Svi imamo onog jednog prijatelja koji se pravi da je smiren, a u glavi mu gori panika. Sjećam se jedne situacije — prijatelj tvrdi da nije on pojeo zadnju šnitu pizze. A pritom mijauče od nervoze, pogled mu šeta kao robot koji je izgubio GPS signal, ramena su mu pala kao da ga je netko isključio iz struje, a glas se rasteže u ona beskonačna „neeeee“ i „uhhhh“ kao da je na probi za Shakespeareovu tragediju.

Takvi znakovi napetosti ne znače automatski da vas netko laže, ali mirišu na muljažu jače od bureka u pekari u 6 ujutro. Jer laž nije samo rečenica — to je mali kazališni komad, a osoba pred vama je i scenarist i glumac i tehničar rasvjete. A to rijetko ispadne savršeno.

Dobar policajac vs. loš policajac (ali iz stvarnog života)

Zaboravite filmske scene gdje detektiv urla, prevrće stol i baca fascikle. U stvarnosti, oni najbolji „lovci na istinu“ su turbo-empatični.

To su oni koji kažu:„Ajmo polako… kava? Keksi? Jesi dobro spavao?“I onda ti ispričaš sve. Čak i ono što nisi planirao.

Jednom sam vidio menadžera koji je tako slatko i smireno pitao zaposlenika o propustu u izvještaju, da je čovjek nakon tri minute priznao ne samo taj propust nego i to da je zaboravio zaliti cvijeće u uredu prošle srijede. Kad se ljudi osjećaju sigurno, otvaraju se kao prozori u lipnju.

Pitajte „čudna“ pitanja

Lažljivac je pripremljen kao maturant pred državnu maturu — zna glavne točke, ima priču, uvježbao je ton. Ali probajte mu postaviti neočekivano pitanje:

• „Možeš mi ispričati kronologiju unatrag?“

• „A što si u tom trenu držao u lijevoj ruci?“

• „Tko je stajao iza tebe?“

U tom trenutku vidiš one male kotačiće u glavi kako se pregrijavaju.Laž se raspada upravo na detaljima — jer ih nije moguće improvizirati bez greške.

Jednom sam kolegi postavio pitanje koje nije očekivao:„A kakvu si majicu imao taj dan?“Počeo je mucati kao pokvareni modem. I to je bilo to — laž je pala.

Glas, ton i riječi koje otkrivaju više nego bi trebale

Stres transformira glas. Nekad se podigne za oktavu, nekad puca kao staro gramofonsko pojačalo. A one dugačke pauze „eeeeee“, „hmmmmm“ – to nije razmišljanje, to je panika koja traži izlaz.

Ako razgovor počne s „Iskreno ti kažem…“, pripremite se. To je kao najava u hororu: „Ništa ne može poći po zlu…“Jer ljudi koji govore istinu — jednostavno govore. Ne trebaju fanfare, najave, PR pristup „evo sad jedna iskrena izjava“.

Neverbalni signali: tijelo ne laže

Tijelo priča svoju verziju istine. Ako je jezik glavni glumac, tijelo je publika koja sve komentira.

• Grebanje po vratu = često smirivanje nervoze

• Pretjerano diranje lica = mini-reset koji mozak radi kad laže

• Ruke nestaju ispod stola = želja da se “sakriješ”

• Buljenje bez treptaja = pokušaj kontrole

• Prebrzo treptanje = overload sistema

Jednom sam imao razgovor sa suradnikom koji je tvrdio da je „sve okej“, a za to vrijeme je do kraja izlizao vlastiti rukav. Rukav je govorio jedno, on drugo. Vjerujte rukavu.

Primjeri iz prakse

George Santos — političar s biografijom koja je više nalikovala fan-fictionu nego stvarnosti. Imao je toliko zanimanja, diploma i heroja u životu da bi mu i Marvel pozavidio. Kad su ga novinari počeli propitivati, sve se srušilo kao IKEA ormar sastavljen bez uputa.

Jay Shetty — „duhovni guru“ interneta. Priča o „tri godine u indijskom hramu“ bila je toliko inspirativna da su ljudi odmah klikali. A onda se otkrilo da ta priča ima više rupa nego parkiralište nakon gradnje kanalizacije.

Svi imamo takvog lika u kvartu. Onog koji uvijek „poznaje pravog čovjeka“, „ima vezu“, „bio je skoro na Olimpijadi“, ili mu je „samo malo falilo da uđe u Zadrugu“. Kad priča postane previše savršena — počni kopati.

Praktični savjeti

• Slušaj više nego što pitaš. Ljudi se sami razotkriju.

• Obrati pažnju na promjene — kako netko obično zvuči, diše, gleda.

• Ne fokusiraj se na jedan znak — nego na cijeli paket.

• Kad osjetiš da nešto „ne štima“ — pitaj: „Možeš mi to još jednom ispričati, ali polako?“

Istina voli mir. Laž voli žurbu.

Ne postoji savršeni algoritam za prepoznavanje laži. Nema čarobnog trika ni supermoći. Ali postoji intuicija, promišljena pitanja i malo promatranja. Tijelo često kaže ono što usta ne smiju. A kad ti netko sljedeći put kaže:

„Iskreno…“

— ti se samo nasmiješi i reci: „Dobro, krenimo od početka.“