Kako te tinejdžeri „pročitaju“ u tri sekunde?

Kada radiš s tinejdžerima – ili jednostavno pokušavaš s njima normalno razgovarati – brzo shvatiš da je komunikacija istodobno i najljepša i najkompliciranija stvar na svijetu. Oni su iskreni do boli, brzi kao notifikacije i brutalno precizni u detektiranju svega što je neautentično. Ako im lažeš, ako nabrajaš, ako „prodaješ pamet“, osjete to u prvoj sekundi. Ako si stvaran – uzvrate istom mjerom.

Uči od njih

To sam vrlo konkretno osjetio prošlog tjedna, radeći s grupom tinejdžera – mladih umjetnika u zagrebačkoj srednjoj školi. Došao sam s idejom da im nešto objasnim o komunikaciji, prezentaciji i nastupu. I vrlo brzo shvatio da sam ja taj koji treba slušati. U njihovim pitanjima, komentarima i reakcijama jasno se vidi kako oni gledaju svijet: puno direktnije, puno manje opterećeni formom, a puno više sadržajem i smislom. Njima nije važno kako nešto treba zvučati, nego je li istinito. Je li fer. Je li njihovo.

I tu te tinejdžeri vrlo brzo „razmontiraju“ ako glumiš autoritet umjesto da budeš čovjek.

Zato ovaj tekst jednako vrijedi i za njih i za sve koji s njima rade, uče, žive, svađaju se i pokušavaju objasniti razlomke, život, komunikaciju i odnose.

Par sekundi za jesi ili nisi

Danas mladi žive u informacijskom vrtlogu: video od 12 sekundi, meme, notifikacija, reklama, još jedan video, prijateljeva poruka, mama šalje „gdje si???“, a učitelj pokušava objasniti fotosintezu. U takvom okruženju očekivati potpunu pažnju je kao očekivati zen-tišinu na TikTok For You pageu. Ipak – moguće je. Ali samo ako komunikacija bude jasna, kratka, izravna i ljudska. Drugim riječima: stvarna.

Jedna od glavnih pogrešaka odraslih jest pretpostavka da tinejdžeri ne slušaju. Slušaju oni itekako – samo filtriraju. To sam opet vidio na radionici s mladim umjetnicima. Kad sam krenuo objašnjavati „kako bi prezentacija trebala izgledati“, interes je pao. Kad sam ih pitao kako oni žele ispričati svoju priču i što im je važno da publika osjeti – razgovor se zapalio.

Ne budi boomer

Ako pričaš kao da si zalutao iz priručnika iz 1987., nema šanse. Ako kreneš primjerom, pitanjem ili osobnim iskustvom – dobiješ njihovu pažnju.

Primjer iz prakse: profesor geografije započinje sat rečenicom: „Danas ćemo učiti o klimatskim promjenama.“ Pola razreda pada u komu. Drugi profesor, ista tema, kaže: „Izračunajte koliko minuta biste preživjeli u pustinji bez vode. Ajmo.“ I već je dobio pažnju.

Tema se nije promijenila. Pristup jest.

Komunikacija prema mladima mora biti jasna. Ali i mladi moraju naučiti biti jasni. To je dvosmjerna cesta, a ne jednosmjerna ulica. Kad nešto kažeš u pet rečenica, a mogao si u dvije – gubiš ih. Isto vrijedi i obrnuto: kad tinejdžer ispaljuje polurečenice i očekuje da sve shvatiš „iz konteksta“, nastaju problemi.

Zato vrijedi jednostavno pravilo koje spašava obiteljske ručkove, školske projekte, prezentacije i odnose: reci što želiš, zašto je to važno i što predlažeš.

Neverbalni radar

Neverbalna komunikacija kod tinejdžera je posebna priča. Njihov radar radi savršeno. Ako stojiš pred njima kao da želiš pobjeći iz vlastitog tijela – primijetit će. Ako si otvoren, smiren i iskren – primijetit će i to. U njihovu svijetu, govor tijela je Google Translate emocija.

Na jednoj radionici gledao sam dečka koji je trebao predstaviti svoj rad. Ruke u džepovima, ramena spuštena, pogled u pod. Nitko ga nije slušao. Ne zato što rad nije bio dobar, nego zato što je njegova neverbalna poruka govorila: „Ne vjerujem u sebe.“

Kad smo ponovili prezentaciju uz minimalne promjene – otvoren stav, kontakt očima, ruke van iz džepova – sve se promijenilo.Ista osoba. Isti rad. Druga energija.

Ton glasa je još jedna ključna stvar. Tinejdžeri mrze mumljanje. Ali jednako tako mrze i odrasle koji govore monotono, bez ritma i emocije. Ljudi, bez obzira na godine, slušaju kad osjete da govorniku jest stalo.

Slušaj vamo!

Slušanje je možda najpotcjenjeniji dio komunikacije s mladima. Svi pitaju: „Zašto oni ne slušaju?“ Rijetko se pitamo: „Zašto ih mi ne slušamo?“

Na radionicama sam vidio koliko im znači kad netko ponovi njihovu misao, a ne preskoči je. Kad tinejdžer kaže: „Imam osjećaj da me nitko ne shvaća ozbiljno“, a ti odgovoriš s „Znači imaš dojam da te ne slušaju onako kako bi htio?“ – dobio si povjerenje.

Kod prezentacija vrijedi zapamtiti: mladi ne vole enciklopedije. Vole priče. Kad shvate da svaka prezentacija ima lik, problem i rješenje – procvjetaju.

Jedna učenica je prezentaciju o ovisnosti o ekranima započela rečenicom:„Sinoć sam skrolala do 2:47. Ne znam ni sama kako. Zvuči poznato?“Razred je bio njezin.

Strah od nastupa je normalan. Vidio sam ga kod tinejdžera, vidim ga kod odraslih. Razlika je samo u tome što mladi strah ne skrivaju. I to je zapravo njihova snaga. Strah znači da ti je stalo.

Ne budi savršen - budi stvaran

Na kraju, ono što me ti mladi umjetnici najviše naučili prošlog tjedna jest ovo: njima nije cilj biti savršeni. Njima je cilj biti stvarni. A to je lekcija koja vrijedi za sve nas.

Komunikacija nije teorija, nego odnos.Nije monolog, nego razmjena.Nije savršenstvo, nego hrabrost.

Najbolje komunikacije događaju se onda kad obje strane prestanu glumiti i počnu se slušati.