Kome vjerovati u moru informacija?

Znate onaj osjećaj kad otvorite internet i vijesti vas zasipaju sa svih strana – TV, Facebook, instagram, Tik-tok... Još prijatelj uleti s nekim "eksplozivnim" linkom u WhatsApp grupu, dok političari na TV-u opet obećavaju brda i doline? U takvom moru informacija teško je ne zapitati se: Kome uopće vjerovati?

Nekad smo naivno vjerovali svemu što piše u novinama ili što kaže televizija. Danas smo skeptični prema svima – medijima, političarima, "stručnjacima", i svakoj objavi na društvenim mrežama. Zato ćemo na ležeran (pomalo sarkastičan) način prošetati kroz medije, politiku, znanost i društvene mreže – da vidimo gdje je nestalo povjerenje, kako tu stoji Hrvatska u odnosu na svijet, te na kraju dati par praktičnih savjeta kako prepoznati kome (i čemu) vjerovati.

Mediji: između profesionalizma i "fake newsa"

Mediji su dugo bili glavni izvor vijesti – televizija, novine, radio, tu smo tražili istinu. No posljednjih godina publika je postala sumnjičava. Zašto? Pa, mediji su ponekad i sami krivi. U želji za brzinom i atrakcijom plasiraju neprovjerene ili senzacionalne informacije, što im se brzo obije o glavu – publika im počne manje vjerovati. Dodajmo tome pritiske na novinare, cenzuru i političke utjecaje (sjetimo se samo drama na HRT-u) – nije ni čudo što povjerenje erodira.

Ovaj trend nije samo kod nas – diljem svijeta bilježi se kriza povjerenja u medije. Ipak, unatoč manama medija, većina ljudi i dalje radije provjeri vijest na provjerenom portalu ili TV Dnevniku nego da vjeruje svakom anonimnom blogu. Mediji mogu pogriješiti, ali barem pokušavaju raditi po novinarskim pravilima – za razliku od internetske džungle gdje pravila nema.

Politika: obećanja, skandali i kronično nepovjerenje

Političari i povjerenje idu skupa otprilike kao ulje i voda. U kampanji nam obećaju sve što želimo čuti, a nakon izbora… često zaborave svoje bajke čim se prebroje glasovi. Zato ih javnost gleda skeptično. U Hrvatskoj ćete često čuti uzrečicu: "Svi su oni isti." Nije ni čudno, uz učestale afere i pressice koje ponekad zvuče kao scenarij sapunice.

Brojke potvrđuju ovaj deficit povjerenja. Istraživanja pokazuju da tek oko 15% građana ima povjerenja u Sabor ili Vladu. Većina sumnja u istinitost onoga što političari govore. Slična je priča i globalno – prema Edelmanovom barometru, 7 od 10 ljudi vjeruje da političari namjerno muljaju i šire dezinformacije. Dakle, nismo samo mi paranoični – izgleda da cijeli svijet smatra kako su politička obećanja uglavnom prazna priča.

Znanost: između “doktora Google” i pravih doktora

Uz pandemiju i internet pun teorija zavjere, moglo bi se pomisliti da je povjerenje u znanost potpuno potonulo. Doista, online možete naći sve i svašta: ravnozemljaše, tvrdnje da 5G mreže šire bolesti ili da nas kroz cjepiva potajno čipiraju... U takvoj buci stvara se dojam da nitko više ne sluša znanstvenike.

Ali iznenađenje: istraživanja pokazuju da je povjerenje u znanstvenike i dalje visoko. Većina ljudi zapravo cijeni stručnjake i želi čuti što doktor znanosti ima za reći, čak i ako su glasniji oni koji sumnjaju. Kod nas su znanstvenici pri vrhu ljestvice – jedna anketa ih je smjestila na drugo mjesto, odmah iza vojske. Dakle, unatoč internet-zavjerama, Hrvat ipak više vjeruje doktorici znanosti nego YouTube proroku.

Znanstvenici su svjesni da moraju bolje komunicirati s javnošću, pa sve češće nastupaju u medijima i na društvenim mrežama kako bi vratili povjerenje.Kad se razbolimo ili letimo avionom, više vjerujemo doktorima i inženjerima nego internetskim šamanima.

Društvene mreže: divlji zapad informiranja

Tu stvari postaju lude. Društvene mreže su poput informativnog Divljeg zapada: svatko može objaviti što god želi, algoritmi guraju najviše ono što šokira i privlači pažnju, a provjera činjenica – tko još ima vremena za to. Nije ni čudo da su se na Facebooku, Twitteru i YouTubeu proširile razne dezinformacije: od “sigurnih investicija” koje to nisu, do suludih teorija zavjere.

Paradoksalno, dobar dio ljudi više vjeruje onome što vidi na društvenim mrežama nego tradicionalnim medijima. U Hrvatskoj je tako oko 19% građana navelo društvene mreže kao najpouzdaniji izvor vijesti – više od europskog prosjeka (14%). Petina Hrvata dakle misli da će prije na Fejsu naći istinu nego u Dnevniku na TV-u.

Razlog za brigu je što se na društvenim mrežama sadržaj uopće ne filtrira. Za razliku od novina gdje urednik (barem teoretski) provjerava činjenice, na Facebooku i sličnima nitko ne “čisti” laži. Rezultat: informacijska džungla u kojoj se istina i laž bore za lajkove, pa nije čudno što neki više vjeruju poluanonimnom liku na YouTubeu nego novinaru ili znanstveniku.

Hrvatska i svijet: sličnosti i razlike

Kad usporedimo povjerenje u informacije, Hrvati nisu nikakav izuzetak. Kao i drugdje, najviše vjerujemo vojsci i znanstvenicima, a najmanje političarima (i medijima). Od ostatka svijeta malo odskačemo po tome što smo skloniji vjerovati društvenim mrežama nego što je to prosjek – već smo vidjeli, oko 19% nas bira mreže kao najpouzdanije, naspram 14% u EU. Također, Hrvati malo manje vjeruju svojim javnim medijima nego što je to europski prosjek – oko 39% nas bira HRT kao najpouzdaniji izvor vijesti (u EU prosjeku je to 49%). Inače, svuda je prisutna slična kriza povjerenja u institucije i medije. Ukratko, dijelimo globalne brige: skeptični smo i pomalo cinični, ali nismo u tome jedini.

Kako prepoznati kome vjerovati? (Praktični savjeti)

Što mi kao pojedinci možemo učiniti da ne ispadnemo lakovjerni? Evo nekoliko praktičnih savjeta kako lakše prepoznati kome (i čemu) vjerovati u moru informacija:

Provjerite izvor – Pogledajte tko stoji iza neke vijesti ili tvrdnje. Je li to ugledan medij/stručnjak ili anonimni portal za koji nikad niste čuli? Ako je ovo drugo, budite sumnjičavi. Potražite i druge izvore. Ako samo jedan usamljen lik tvrdi da su vanzemaljci sletjeli u Zagreb, a svi drugi o tome šute – netko vjerojatno nešto kuha.

Provjerite datum i kontekst – Možda se dijeli stara vijest koja više nije relevantna. Obratite pažnju kada je nešto objavljeno. Također, je li sadržaj možda satiričan ili je neka izjava izvučena iz konteksta pa zvuči dramatično? I to može zavarati.

Prepoznajte senzacionalizam – Naslovi koji vrište "ŠOKANTNO!!!" ili "NEĆETE VJEROVATI..." odmah su crvena zastavica. Ozbiljne vijesti ne trebaju tri uskličnika niti obećavaju "tajne koje oni prešućuju". Ako naslov djeluje kao klasični clickbait, velika je šansa da je i sadržaj prenapuhan ili netočan.

Skepsa prema slikama i videu – Ne vjerujte potpuno ni onome što vidite. Photoshop i deepfake tehnologija mogu stvoriti vrlo uvjerljive lažne fotografije ili snimke. Ako slika izgleda previše dramatično (npr. morski pas "snimljen" u poplavljenoj ulici) – gotovo sigurno nije prava. U slučaju sumnje, možete pretražiti obrnuto slike ili potražiti provjeru na fact-check stranicama.

Pratite provjerene izvore i razmišljajte kritički – Informirajte se iz nekoliko pouzdanih medija i stručnih izvora. Nitko nije nepogrešiv, ali ugledni izvori rjeđe će vas iznevjeriti. Usto, razvijajte kritičko razmišljanje: propitujte informacije, usporedite više izvora i koristite zdravi razum. Ako nešto zvuči predobro da bi bilo istinito – vjerojatno i jest.

Povjerenje na popustu

U doba kada informacija ima posvuda (a dezinformacija možda i više nego ikad), povjerenje je postalo roba na sniženju. Ipak, nije sve tako crno – postoje ljudi i institucije vrijedni našeg povjerenja, samo ih trebamo prepoznati. Budimo otvoreni, ali oprezni; informirani, ali kritični. vjerujmo, ali provjeravajmo. I za kraj, sačuvajmo i malo humora – ponekad je lakše nasmijati se apsurdu prije nego ga raskrinkamo.