Strani radnici u Hrvatskoj - Kako izbjeći nesporazume?

Ako si ove godine prošao kroz neko gradilište, neki hotel, restoran, skladište, polje, kuhinju ili logistički centar, velika je šansa da si čuo rečenice poput:

“Boss, no problem!”“Maybe possible.”“I try, sir.”“I need five minutes… maybe.”

I vidiš čovjeka kako se smješka,  njegov šef misli: “Odlično, sve je jasno.” A zapravo nije. Ni blizu.

To je nova hrvatsku realnost – međukulturni promet, gdje komunikacijski stilovi s tri kontinenta pokušavaju shvatiti naš jedinstveni hrvatski model u kojem se kaže “ma lako ćemo”, a onda se dogodi da ništa ne bude lakše.

Kako smo odjednom postali mini-UN timovi?

Hrvatska je u zadnjih pet godina postala zemlja u koju dolazi radna snaga iz Nepala, Indije, Bangladeša, Filipina, Pakistana, Turske, Egipta, sve više iz Nigerije, Kenije te klasična linija iz Srbije, BiH, Kosova i Makedonije. Na papiru to izgleda kao “raznolikost”. U praksi to ponekad izgleda kao sitcom. I dok se sa susjedima razumijemo dobro iako ne govorimo baš istim ili uopće istim jezicima s onima s većih udaljenosti razumjevanje postaje izazov, a poruke se dvojako shvaćaju.

Nepalsko “možda” koje znači “ne”

Dođe ti Nepalac, smije se od uha do uha, uvjerava da će nešto biti gotovo “today, boss, no problem”.I ti dođeš navečer provjeriti – ništa. Zašto?

Jer u nepalskoj kulturi izgovoriti direktno “ne mogu” znači gotovo uvredu.Bolje je reći:– “We try.”– “Maybe possible.”– “Slowly, slowly.”– “I think yes.”

A u glavi misle: “Zašto bi šefu kvario dan lošom vijesti? Lijepo je čovjeku.” Kultura uljudnosti na steroidima.

Indijsko kimanje glavom koje znači sve i ništa

Ako vidiš Indijca kako klima glavom lijevo-desno, ne paničari. To nije “ne”. Ali nije ni “da”.To je… neutralni znak postojanja.

Jedan naš šef je tri tjedna mislio da kolega iz Delhija potvrđuje svaki zadatak. Tek kasnije je otkrio da čovjek cijelo vrijeme govori samo: “Slušam te, kolega. Nastavi. Fascinantno.”

Filipinsko prijateljstvo koje je ljepše od splitskog jutra

Filipinci su komunikacijski med i mlijeko. Topli, iskreni, prijateljski, odlično govore engleski.Problem? Sve će prihvatiti, sve će odraditi, ali… neće reći kad im je previše.

Kad pitaš: “Je li ti ovo previše posla?”, on odgovara: “No sir, no problem, I can do.” A u sebi misli: “Brate mili, treba mi još jedan ja.”

Pakistanska ozbiljnost vs. hrvatski sarkazam

Pakistanac dolazi iz kulture gdje je šef – šef. Nema zezancije, nema ironije, nema “ajmo se malo pošalit”. A onda naleti na hrvatski humor.Kaže voditelj: “Ako ovo ponoviš još jednom, slagat ćeš mi skele na svemirskoj stanici.” Čovjek se uozbilji, pita gdje je obuka za astronauta.

Turski temperament koji se sudari s domaćim “ne talasaj”

Turčin objašnjava kolegi što treba raditi – strastveno, brzo, gestikulira kao da prodaje  burek u špici na Taksimu. A naš kolega misli da čovjek viče. No to je samo drama bez drame.

Nigerijski smijeh i energija

Nigerijci često komuniciraju glasnije, šire, toplije. Hrvati to čuju i misle: “Daj, brate, zašto vičemo?!”A zapravo – ništa. To je samo njihov default volume – razina govora kojom se jasno čuju i razumiju.

Zašto se ne razumijemo?

Izbjegavanje konflikta na različite načine

Hrvat: izbjegava konflikt tako da nešto prešućuje.Nepalac: izbjegava konflikt tako da se smješka i klima glavom.Filipinac: izbjegava konflikt tako da kaže “yes” na sve.Indijac: izbjegava konflikt tako da objašnjava tri minute i ništa ne kaže.

Rezultat? Svađa.

Drugačije poimanje autoriteta

U Aziji vrijedi: Šef je Bog. U Hrvatskoj Šef je čovjek kojeg se može pitati “a zašto baš ovako?”(ili barem onako cinično „jesi li siguran da baš to želiš?“)

Jezik — naš hrvatski je njima kao matematika u tri dimenzije

Primjer iz terena (stvarni!): Voditelj kaže radniku iz Bangladeša: “Baci ovo u škovace.” On odgovara:“I don’t know Škovace, but I find him.”

Neverbalni sudari

Nepalci ne gledaju šefa u oči a nama to izgleda kao muljanje. Indijci se smješkaju kad su nervozni nama to može izgledati kao podsmijeh. Pakistanac stoji ozbiljno, bez grimase nama izgleda kao da se ljuti na nešto. Filipinac se stalno smješka – nama to izgleda kao da mu je sve zezancija.

No istina je  da uglavnom – ništa nije onako kako izgleda.

Što mogu poslodavci napraviti (da svi prežive sezonu)?

Jasne upute. Ali stvarno jasne.

Hrvatsko “znaš ono, ko i jučer” treba izumrijeti. Treba davati upute kratko, jednostavno, po koracima, bez lokalizama i po mogućnosti s ilustracijama.

Ako može IKEA napraviti upute za sastavljanje ormara riječima “ubaci, pritisni, okreni”, može i tvrtka u Hrvatskoj napisati uputu bez riječi “ajme meni”.

Mini-briefing od 5 minuta

Šef kaže: “Danas radimo ovo. Ti radiš ovo. Ako nešto ne znaš – odmah reci.”

Radnici pitaju: “Boss, can you show?”. I šef pokazuje. Gotovo. Život lakši.

Nagraditi pitanja

Mnogi koji dolaze iz Azije misle da je pitanjem šefa “uznemirio”. Umjesto “zašto opet pitaš”, treba reći: “Hvala što si provjerio. To cijenim.” To mijenja sve.

Upoznavanje s hrvatskim običajima

Ne moraš ih voditi na janjetinu (iako neće škoditi). Ali treba im objasniti:– da smo direktni– da kasnjenje nije simpatično– da šutnja nije odobravanje– da humor ne znači uvredu– da “može” znači “može”, a ne “možda”

“Buddy” sustav

Nea jedan domaći radnik mentorira jednog ili dva stranca prvih mjesec dana. Neki to nazivaju “mentorski program”. Hrvati to zovu: “Ajde pazi mi na čovika.”

 Vizualna komunikacija

Plakati, slike, strelice, piktogrami. Jedna slika rješava više od tri sastanka. Na jednom gradilištu su objasnili sigurnosna pravila ne tekstom, nego fotografijama. Rezultat: 70% manje grešaka.

Prevoditelji u džepu (Google Translate, ali pametno)

Ništa ne rješava sve, ali većina nesporazuma se smanji za pola.

Kako se snalaze iskusne tvrtke?

Hotel u Istri - svako jutro: tri minute, 8 piktograma, kratke upute. Gosti sretniji, osoblje sigurnije, manje nesporazuma.

Građevinska firma u Zagrebu

Uveli su pravilo: “Ako nešto nije jasno – pitaj.” Nakon mjesec dana početni otpor je nestao. Produktivnost porasla, živci pošteđeni.

Tvornica u Slavoniji

Problem: radnici iz Nepala ne prijavljuju greške. Rješenje: nagrada od 20 € za svaku prijavljenu grešku. Što se dogodilo? Naglo su “počeli primjećivati sve”.

Zašto je sve ovo važno?

Jer tvrtke koje shvate da je komunikacija nova valuta – dobivaju prednost. Strani radnici nisu problem nego riješenje. Problem je kad domaća firma misli da će oni “valjda sve skužiti”. Neće. Zašto bi? Mi ne bismo skužili ni pola njihovih običaja.

A kad se napravi malo reda, strukture i kulture pitanja – čuda se događaju. Timski duh raste, produktivnost skače, a sezona izgleda manje kao krizni sastanak, a više kao normalan radni dan.