Zašto je komunikcija profesora, učenika i roditelja teža od matematike?

Ako misliš da je razgovor roditelja i učitelja jednostavan, sjeti se svog zadnjeg posjeta zubaru – toliko ugodno otprilike bude i to. Svi bi htjeli da razgovor ide glatko, a obično završi negdje između neugodnog „Vaše dijete ne piše domaće zadaće“ i roditeljskog „Ali kod kuće je anđeo!“. A tu su još i sami učenici, koji obično osjećaju da su pozvani samo kad treba naći krivca. Ukratko – komunikacija između roditelja, učitelja i učenika školski je trokut koji se često pretvara u ljubavni trokut bez ljubavi. Znam to dobro, iz vlastita iskustva.

Foto: UI

Prepreke na svakom koraku

Najveći neprijatelj dobrog razgovora nije ni matematika ni fizika – nego vrijeme. Roditelji rade, učitelji rade, a slobodni termin za sastanak je jednako rijedak kao mjesto na parkiralištu ispred škole. Pa se sve svodi na pet minuta u učionici dok ostali roditelji nestrpljivo čekaju u hodniku. U tih pet minuta obično se pokušava riješiti sve: od ocjena do ponašanja, a nekad i problema u kući. Nije ni čudo da razgovori zvuče kao brzinski kviz: „Je li učio? – Nije. Je li pristojan? – Ponekad. Možemo li bolje? – Vidjet ćemo.“

Druga prepreka – tehnologija. U Hrvatskoj se ponosno hvalimo e-Dnevnikom. Roditelji oduševljeni: napokon znaju kad je njihovo dijete dobilo jedinicu. Djeca malo manje oduševljena: „Mama, pa nisam stigla ni sakrit papir, a ti već znaš!“ Ipak, digitalna revolucija otkrila je i da ne znaju svi koristiti digitalne alate. Neki roditelji i dalje ne razlikuju e-mail od SMS-a, a ni svi učitelji nisu baš rođeni za tipkovnicu. A kad se u grupni chat razreda uključe i bake i djedovi – digitalni kaos je zagarantiran.

Treća prepreka – stil komunikacije. Tradicionalno je škola govorila, roditelji slušali. Danas se traži partnerski odnos, ali navike teško umiru. Još uvijek je često da se roditelj javi tek kad gori pod nogama, a učitelj zove kući samo kad se dijete potuče ili ne zna tablicu množenja. Pozivi tipa „Vaše dijete je danas pomoglo kolegi“ rijetko zvone. Rezultat? Roditelji strepe kad zazvoni telefon, a djeca se pitaju: „Što sam sad napravio?“

Kulturni šumovi

Kad se u razred ubaci i različita kulturna pozadina, šou može početi. Učitelj očekuje da dijete gleda u oči kad ga se prozove – a neki roditelji i djecu uče da je to nepristojno. Rezultat? Učitelj misli da je učenik bezobrazan, učenik misli da ga učitelj ne voli, a roditelji misle da škola ne razumije njihove vrijednosti.

U nekim zemljama roditelji volontiraju u učionici, donose kolače na priredbe i organiziraju kvizove. Kod nas se još uvijek često smatra da je škola „njihov posao“ i da se roditelji trebaju držati po strani. Pa dobiješ učitelje koji bi željeli veću uključenost i roditelje koji bi željeli da ih se pita – ali rijetko se svi nađu u isto vrijeme i na istom mjestu. Dodaj tome i razlike između sela i grada: u manjim sredinama roditelji se znaju družiti s učiteljima i izvan škole, dok u većim gradovima sve ostaje strogo formalno.

Kad je djetetu potrebna dodatna podrška?

Najosjetljivija tema je suradnja kad dijete ima teškoće u razvoju. Tu je komunikacija ponekad puna emocija, nerazumijevanja i nesigurnosti. Roditelji žele najbolje za svoje dijete, učitelji se trude, ali često nemaju dovoljno resursa ni edukacije. Ako se ne dogovore, dijete dobiva različite poruke u školi i kod kuće.

Najbolje funkcionira kad se stvori mali tim: roditelj, učitelj, stručni suradnik i po potrebi asistent. Kad svi dijele informacije i imaju zajedničke ciljeve, dijete dobiva jasnu podršku. Pomaže i mala stvar – dnevnik poruka ili bilježnica gdje učitelj i roditelj kratko upišu kako je prošao dan. To možda zvuči banalno, ali često spašava živce i jednih i drugih. A kad se u bilježnici pojavi i crtež smajlića – znate da suradnja funkcionira.

Očekivanja i stvarnost

Roditelji očekuju redovite informacije, savjete i poneku pohvalu. Najčešće dobiju poruku u stilu: „Vaše dijete nije predalo domaću.“ Učitelji očekuju suradnju, podršku i povjerenje. Često dobiju kritiku: „Moj mali je pametan, sigurno vi griješite.“ A učenici? Oni očekuju da ih se čuje i da se razgovara s njima, a ne samo o njima. Stvarnost: uglavnom se nađu u ulozi pasivnog promatrača dok odrasli raspravljaju o njima kao da su na aukciji.

Tu se krije najveći nesporazum: svi žele najbolje, ali svaki ima svoju verziju „najboljeg“. Roditelj želi peticu, učitelj realnost, a učenik – mir i slobodu. Kad se ta tri svijeta sudare, rezultat često nije sklad, nego pritisak i frustracija. I zato je ključno da se svi pitaju: „Što zapravo želimo postići?“ – i onda krenu graditi mostove, a ne zidove.

Primjeri koji vraćaju vjeru

Ipak, nije sve crno. Hrvatska ima svoj e-Dnevnik koji je, uz sve mane, donio transparentnost. Neke škole idu korak dalje pa roditelje uključuju u radionice – od kuhanja do sportskih dana. U Mađarskoj roditelji volontiraju kao mentori, vode grupe djece i podučavaju ih stvarima koje znaju. U Španjolskoj su roditelji pokrenuli program čitanja i uključili u to pola grada. Sve to pokazuje da kad se roditelji i učitelji nađu na istoj strani, rezultati nisu samo bolje ocjene nego i bolji odnosi u zajednici.

Kod nas se sve više škola odlučuje na „obiteljske dane“ – događaje na kojima roditelji i djeca zajedno sudjeluju u radionicama. Jednom takvom prilikom učitelj je otkrio da tata koji nikad nije dolazio na informacije zapravo genijalno svira gitaru, pa je završio kao glazbeni pratitelj školskog zbora. Nije u programu, ali je pomoglo da se roditelj osjeti dijelom zajednice. Takvi trenuci vrijede više od deset sastanaka s papirologijom.

Kako poboljšati situaciju

Što bi se moglo promijeniti? Evo nekoliko ideja:

Javljaj se i kad je dobro. Poruka tipa „Vaše dijete je danas bilo super kolegijalno“ vrijedi zlata.

Dogovaraj pravila komunikacije. Ne treba učitelju pisati u ponoć na WhatsApp. E-mail i školski kanali postoje s razlogom.

Uključi učenika. Pogotovo tinejdžera. Ako se razgovara o njegovim ocjenama, neka i on bude u sobi.

Radi na kulturološkoj osjetljivosti. Ako u razredu imaš djecu različitih kultura, pokaži interes i uključi njihove roditelje u aktivnosti.

Škola kao zajednica. Više radionica, više zajedničkih akcija, manje formalnih monologa. Kad roditelji i učitelji zajedno rade na projektu, lakše kasnije rješavaju i neugodne teme.

Humor spašava stvar. Nema ništa loše u tome da se i nasmijemo. Ako roditelj i učitelj uspiju podijeliti šalu, dijete odmah osjeti da je atmosfera manje prijeteće.