Živimo li bolje ili lošije nego prije?

Ako slušaš vijesti, mreže ili nasumične razgovore u redu za kruh, lako zaključiš da ništa ne valja. „Katastrofa“, „propast“, „nikad gore“. Kao da živimo u traileru za film o kraju svijeta, samo bez specijalnih efekata. Ali onda dođe Hans Rosling i hladno kaže: „Činjenice i instinkti ne govore istu priču.“ Drugim riječima: nije sve tako crno, ali mozak voli staviti tamni filter.

Živimo li dobro? (Foto: UI)

Možda je pravo pitanje: živimo li stvarno loše – ili samo mislimo da živimo loše?

Kako nas um prevari

Instinkt negativnosti radi kao da mu je poslodavac CNN. Mozak je evolucijski podešen da primijeti opasnost, buku, prijetnju – ne mir, stabilnost i polagani napredak. Dobre stvari rastu tiho. Loše stvari skaču u prvi plan. Živimo u vremenu kada se napredak događa neprimjetno: ljudi žive duže, djeca se školuju više, zdravstvo napreduje, tehnologija olakšava život. Ali mi to ne registriramo jer nije dramatično.

Hrvatska priča koju često ne vidimo

U Hrvatskoj se dogodilo puno pozitivnih promjena, ali mi smo majstori u tome da ih previdimo. Digitalizacija države je otišla dalje nego bismo ikad priznali. Dokumenti dolaze na ekran umjesto u fascikle. Pelješki most je izgrađen nakon desetljeća sumnjičenja. IT sektor raste brže nego što stignemo objasniti roditeljima što je točno „UX“. Mladi rade poslove za globalne tvrtke iz garsonijere u Sesvetama.

Napredak postoji – samo nije dovoljno glasan.

Zašto vidimo sve crno?

Imamo tri vrlo ljudska razloga. Prvo, evolucijski je sigurnije očekivati najgore. Pesimist je u prošlosti živio duže jer je svaki šum tumačio kao tigra, a ne kao vjetar. Danas, umjesto tigra – vidimo krizu, inflaciju, nadolazeći kolaps.

Drugo, mozak pamti negativno snažnije nego pozitivno. Ako ti se dogodi devet dobrih stvari i jedna loša, pogađaš koja će dominirati tvojim raspoloženjem.

Treće, uspoređujemo se više nego ikad. Nekad si uspoređivao svoje postignuće s ljudima iz kvarta. Danas s 0,1% najglasnijih, najbogatijih i najuspješnijih ljudi na mrežama. A algoritam se pobrine da ti svaki dan izgledaš prosječno čak i kad nije tako.

Komunikacija, trolovi i tako dalje...

Veliki dio naše crno-bijele percepcije dolazi iz okruženja u kojem živimo – a danas živimo u svijetu gdje je komunikacija sve, ali kvaliteta komunikacije… pa, često ništa.

Društvene mreže nisu dizajnirane za smirenost. One nagrađuju ljutnju, ekstrem, sarkazam, trolanje. Najbrže se širi sadržaj koji najviše provocira. Ako objaviš normalnu, uravnoteženu misao – algoritam ti daje pljesak veličine tri mrvice. Ako napišeš vatru – imaš feštu.

Trolovi i toksičnost rade još jednu gadnu stvar: uvlače te u emocionalni ring bez da si kupio kartu. Možda si imao fin, miran dan, ali dva komentara ispod teksta – i odjednom ti je cijela nacija najgora, političari kriminalci, susjedi nepodnošljivi, a ti sam ni za što.

Problem je što živimo u informacijskom okruženju gdje ekstremno postaje normalno, a normalno postaje nevidljivo. Ako te svaki dan bombardiraju najgorim primjerima ljudskog ponašanja, naravno da počneš misliti da je to stvarnost.

Nije. To je filtrirana, algoritamski napumpana verzija stvarnosti.

Zašto nam svejedno ide bolje nego što mislimo

Kad se odmakneš od ekrana i pogledaš širu sliku, vidiš nešto što ne stane u viralni naslov: svijet napreduje, Hrvatska napreduje, a i mi osobno napredujemo – samo presporo da bismo to primijetili i preglasno okruženi da bismo to priznali.

Putujemo više. Jedemo bolje. Liječimo se brže. Učimo brže. Imamo više slobode nego generacije prije nas. Istovremeno – svi smo umorni. I to je realno.

Ali umor nije dokaz propasti. Umor je dokaz tempa.

Pa – živimo li dobro?

Često bolje nego što mislimo. Definitivno bolje nego što osjećamo. I zasigurno bolje nego što algoritmi žele da vjerujemo.

Pitanjem živimo li danas bolje bave se brojni ekonomisti, sociolozi i psiholozi. Jedni, poput Hansa Roslinga i Stevena Pinkera, tvrde da po zdravlju, obrazovanju i sigurnosti globalno živimo bolje nego ikad. Drugi, poput Josepha Stiglitza i Amartya Sena, upozoravaju da ekonomski rast i BDP ne znače automatski bolji život za većinu ljudi. Istraživanja sreće, primjerice ona Richarda Easterlina, pokazuju da veće bogatstvo ne donosi nužno i veću sreću. Autori poput Zygmunta Baumana i Yuvala Noaha Hararija ističu da živimo s više mogućnosti, ali i više nesigurnosti i pritiska.

Zato se danas možda pitanje ne svodi na to živimo li bolje, nego za koga, po kojoj cijeni i koliko je takav život dugoročno održiv.