Blic, truba i mahanje: Kako se razumijemo (ili ne) u prometu

Kad sjednemo za volan, svi postanemo pomalo glumci u prometnom kazalištu. Bez riječi, bez aplauza – samo svjetla, zvuci i pokreti. Na cestama se komunicira svakog trenutka, a ta tiha komunikacija zna biti i nježna i komična, ponekad dirljiva, a nerijetko i, recimo to blago – napeta. Svaki automobil na cesti nosi vozača sa svojim raspoloženjem, navikama i interpretacijom bontona. Nema dva ista vozača, kao što nema dva ista pogleda na pravila.

Komunikacija u prometu - Foto: UI

Rječnik prometne mimike

Vozači širom svijeta većinom razumiju osnovni prometni jezik:

Kratki blic dugim svjetlima? „Ajde, slobodno!“ – oblik ljubaznosti koji u nekim zemljama nagrađuju osmijehom, u drugima uzimaju zdravo za gotovo, a kod nas često podrazumijeva poruku poput „patrola iza zavoja“.

Dugi blic? „Makni mi se iz trake!“ – često rezerviran za autoceste i vozače s viškom samopouzdanja, a manjkom strpljenja.

Kratki zvuk trube? „Zeleno je, prijatelju.“ – nježan podsjetnik da se svjetlo promijenilo.

Duga truba? „Zaboravio si vozački kući, ha?“ – emocionalna eksplozija u sto i dva decibela.

Podignuta ruka? „Hvala ti, dobra dušo.“ – elegantan prometni pozdrav.

Srednji prst? Međunarodni znak frustracije. Nije preporučljiv.

Bez ijedne riječi, dogovaramo se, svađamo, mirimo i zahvaljujemo – ponekad sve u pet sekundi.

Kultura na kotačima

Prometna komunikacija ovisi i o zemljopisnom kontekstu:

Velika Britanija: Vozači mašu iz retrovizora, truba je rijetkost, a bonton sveti zakon. Ljubaznost se tamo vozi u prvom redu.

Italija: Truba je sredstvo komunikacije, izražavanja i ponešto umjetnosti. U Napulju – ne postoji tišina između semafora.

Njemačka i Austrija: Sve po pravilima. Nema iznimki, nema improvizacije. Komunikacija je funkcionalna i predvidiva.

Balkan: Kreativna zbrka. Hazardna svjetla znače sve – „hvala“, „oprez“, „čekaj me“. Blicanje prema suprotnom smjeru zbog policije? Vozačka solidarnost na djelu.

Tihi junaci prometa

Pješaci

Oni komuniciraju pogledom. Na zebri se odvija tiha drama: „Tko će prvi? Hoćeš ti? Hoću ja?“ Pogled koji potvrđuje dogovor često vrijedi više od prometnog znaka. I kad pješak mahne u znak zahvalnosti, vozaču dan odmah postane bolji.

Biciklisti

Koriste ruke umjesto žmigavaca. Ispružena ruka u lijevo ili desno – to je njihov način da kažu „sad skrećem, obrati pažnju“. No često se nađu u prometnom vakuumu – niti su automobili, niti pješaci. Zato njihova jasna komunikacija čini razliku između sigurnosti i problema.

Motociklisti

Motociklisti su posebna priča. Njihova vožnja je brza, ali često nevjerojatno precizna. Kad žele zahvaliti, podignu ruku, a ponekad i nogu. Njihov zvuk? Komunikacija glasnoćom: „Tu sam!“ Ali ono što motocikliste čini posebnom vrstom su – solidarnost i savezništvo.

Na otvorenoj cesti gotovo uvijek će pozdraviti drugog motociklista podizanjem dva prsta – znak poštovanja. Ako uoče patrolu, lupanjem po kacigi upozorit će kolege. A vidite li motociklista pored pokvarenog motora? Velika je šansa da će mu drugi stajati – pomoći, posuditi alat, pružiti rame. To je prometna plemenitost na dva kotača.

Prijetnja ravnoteži: Električni skuteri

I taman kad smo pomislili da smo sve vidjeli – ušli su na scenu električni skuteri. Mali, brzi i gotovo nečujni, često se ponašaju kao da prometni zakon za njih ne postoji. Voze po pločnicima, biciklističkim stazama, cestama – gdje god im odgovara. Vozači često nemaju kacige, nikad ne signaliziraju i voze kao da igraju videoigricu.

Njihova komunikacija? Ne postoji. Ili ako postoji, onda se svodi na – „izbjegni me ako stigneš“. Dok su neki korisnici pažljivi i kulturni, sve je više onih koji doslovno „nose glavu u torbi“. A s obzirom na sve veću prisutnost u prometu, vrijeme je da dobiju i dio prometne odgovornosti – s kacigom, propisima i barem minimalnim bontonom.

Dirigenti bez batine

Policajac na raskrižju je maestro prometa. Ispružena ruka? Stani. Pokret prema naprijed? Kreni. Pokazivanje? Ti – sa strane. U mnogim slučajevima njihova signalizacija ima prednost nad svime – i semaforima, i znakovima, i logikom.

Policijska komunikacija ide i dalje – kroz edukativne kampanje, upozorenja i, naravno, kazne. Iako se sve češće koristi tehnologija (LED rukavice, reflektirajući štapovi), ništa ne može zamijeniti stari, dobri zvižduk – zvuk koji vas podsjeća da ste ipak nešto zaboravili.

Kad komunikacija postane komedija (ili tragedija)

Najljepše su situacije kad komunikacija u prometu funkcionira: vozač koji vas propusti, biciklist koji vam se zahvali, pješak koji mahne, motociklist koji pozdravlja. Tada promet nije stres, nego koreografija u pokretu.

Ali kad komunikacija zakaže – dobijemo prometni kabare: vozači koji ne koriste žmigavce, trube bez razloga, blicaju nervozno i „vise“ drugima na braniku. Takve situacije prerastu u „road rage“ – verbalne i fizičke sukobe, čija je učestalost u porastu.

Kazne i lekcije

Pretjerano trubljenje: 30 eura. Agresivno svjetlosno upozoravanje: 260 eura, Obijesna vožnja: do 60 dana zatvora. Pristojnost, žmigavac i osmijeh: besplatni, a neprocjenjivi

U Hrvatskoj se sve češće provode kampanje koje promiču sigurnu i kulturnu komunikaciju. Neke europske zemlje već uvode „testove empatije“ u vozačke ispite. Jer vozačka kultura nije samo znanje znakova – nego i razumijevanje ljudi.

Cesta - mjesto dogovora

Cesta nije arena. To je zajednički prostor gdje svi pokušavamo stići na vrijeme, bez ogrebotina – na limu i na živcima. Svaki žmigavac, pogled i mahanje mijenjaju dinamiku tog prostora.

Zato, kad blicneš – neka to bude znak razumijevanja. Kad netko mahne – uzvrati. Kad vidiš skuter, motociklista, biciklista ili pješaka – ne zaboravi da su oni dio iste prometne priče. I ako svi komuniciramo, možda jednog dana budemo vozili kroz gradove u kojima se ne trubi iz bijesa, nego iz pozdrava.

Neka ti put uvijek bude s što manje sjedanja na trubu i s osmjehom više.